ROMAN NASLOVA “AZILANTI” NAŠEG CIJENJENOG SURADNIKA NIKOLE ŠIMIĆA TONINA USKORO IZLAZI IZ TISKA U IZDANJU “EDICIJE BOŽIĆEVIĆ”
Nikola Šimić Tonin …dozvolom autora objavljujemo dio još neobjavljenog romana “Azilanti”
Izgledno je da se dvije paralelne crte u dalekoj beskonačnosti spoje, poigravam se u mislima negdje pročitanom matematičko-znanstvenom crticom dok stojim u jednome od redova, jedne od dvije trake za samoposluživanje, azilantskoga centra. Jedna od traka što vodi izložbenom stolu, uokviruje izobilje kulinarstva dignutoga na akademsku razinu, uređenoga po zakonima struke, unizanoga u strogo određenom i zadanom nizu: hladna predjela, topla predjela, juhe, čorbe, potaži, topla i hladna međujela, glavna jela, prilozi, variva, namjesto deserta poslužuju poglede pune prijezira.
Traka s ove strane u kojoj sam, završava velikom svinjskom glavom na zidu, a druga do nje iste veličine slike i iste te glave, svinjske, u svoj njenoj isticajnosti, prekrižena crtama koje besprijekorno izvedene kreću iz pravokutova prekrižujući sliku. Dvije slike na kraju traka usmjeruju protok, određujemo se tim slikama, s prijekorima, važemo pogledima i dodirima traka jedni druge, tim trakama razdvojenim, zavađenim svjetovima, pod istim krovovima prihvatnoga centra.
Određuju li te dvije glave samo hranidbene navike… mičem se u stranu bačenoj rasutosti s tacne, s one druge strane izazvane svinjskim roktanjem omalenog Rusa kome zatečena glava skliješteno viri iz kratkoga, bolesno nabildanog, tijela pjevnih poklika: – Davaj davaj ne strahuj, uz neizostavni bosanski grb i, jedva nešto veći od drugih, srednji prst. Ulijeću zašitari s one druge strane trake lomeći mu na leđima ruke, iznose podbuhla Marokanca s uočljivim podočnjacima. Tišinu straha oštricom sječiva krvave povici – Allah Ugber! Bauk kruži Europom, bauk islama… Buldogu slična Rusa podcrtaše škrtim ciničnim poluosmjehom. Hladnoću osmijeha na pola koplja, istetoviranoga modricom na duši, nosim u sebe i dan danas… Danas dan!
Trenutak tog osmijeha oživi u meni sjećanje na očeva poznanika koji je nakon dvadeset godina u KP Domu Zenica dolazio na kapiju svakoga dana točno u dva, naguzio se stržaru, skinuo gaće do koljena: Deder presavi jednu!… i, dok ga ovaj ne bi ošinuo pendrekom po goloj guzici, ne bi otišao. To mu kažu ušlo u krv, to vrijeme, porcija, sljedovanje. Jedan od tih zaštitara prolazi trakom brojeći nas doticanjem, pendrekom ispod vrata, podižući nam bradu i unoseći se u facu, prezentirajući rijetke i kvarne zube koje dobrano žuti dim cigareta, bilježeći, nimalo blagim udarcem po zatiljku otvorenom šakom, one za koje je danas objed okončan, a da nije ni počeo, iako ti nisu… tih se je… je, na taj način obilježenih, na samo njemu znan način… razlog, dobrano zasitio. Dan i zalogaj … Pjevušim u sebi Robićevu pjesmu: Morgen! Morgen! Morgen!…
– Zemo bolan, skromnost nije vrlina, natrpaj tu tacnu, šta si se usuko, nije u tebi isprdak čoeka i pedalj guzice, ako neš ti ima ko hoće! – kaže – nabaci mi na rame ruku Enes kog se nekako sjećam od jučer… ali jučer je bio u onoj drugoj traci?
– Šta se iščuđavaš, mi možemo svuđe, jebo ti nas, nit’ nas jebi, nit’ nas kući vodi, mi smo ti od vajkada, nako kako vjetar duva…! đah tamo, đah vamo… Zbog toga i takvih nas, pogibe mi u onome tamo ratu, babin babo, čamio čamotinja čekajući kraj ovaca, kad će koja i kakva vojska naići i proći, oboružan kapama, imo pregled, naučio pozdrave, kapu na glavu…pozdrav i zdrava glava na ramenima. Jednom, vjetar pirio, milo hladio, uhvati ga sanak pusti, prekasno uočio kolonu iz sna poskoči, ustaška kapa prva mu se pod rukom nađe, … gdje će mrak već na oči na glavu nabaci i iz puna glasa ispruživši ruku u visini brade u pozdrav: Za dom spremni!…a ‘no partizani. Tri ga puna mjeseca ne daše ukopati, sve dok se ne ucrva i ne usmradi u kolopletu crvi, a njih dalje dok ne krenuše Nijemci… Kako kaže vaš Njofra, Francek, Tuđman, Franjo, najmlađi Titin general, partizan: mi smo cvijeće hrvatskoga naroda, niste nas dobro zaljevali pa vam sada kandišemo. Ovo zadnje s toliko cinizma iscijedi kroz zube. – Znaš nešto kontam, Titograd, Titovo Velenje, Titov Vrbas, Titovo Užice, Titova Korenica… Najmlađi Titin general, partizan. Zar nije sazorilo vrijeme za bar jedan u Hrvatskoj Tuđman-Grad…!? – vrati mi na rame zbačenu ruku. – Zemo, nama je jopet živjet zajedno! Za sve, njiha sviha, izi, njizi, svizi Švabe, svi mi smo, Balkanci, Yugosloveni, bure baruta, zona nemira, a balije, četnici, ustaše smo izmeđuse jedni drugima, ma kolko god vi pjevali: neću krsta sa tri prsta / niti vjere što guzicu pere – kako da kažem, – to je ta niža razina gledanja, mislim nije ni tvoj Enes prošo pokraj škole. Tri godine ŠUP -a, hotelsko-turistički tehničar u Kaknju, ako ti se ne gadi, Šuvarica brajo. Ovdje, u tuđem svijetu, Njemačkoj, zemlji bez mirisa, s hranom bez okusa i ljudima bez srca, pljuni me u usta ako lažem, stavit ćemo ruku u vatru jedan za drugoga, a čim sađemo tamo kao da i sam šejtan sađe s nama, ovdje se volimo, ko biva, kolko se tamo mrzimo… Sjedam slijeđen Enesom.
– Jes bolan puco u muslimane?
– Znaš što Enese?
– Šta?
– Imam osjećaj da će mi djeca ličiti na tebe?
– Što bolan?
– Jer pun mi te je kurac!
Ustajem i sjedam u kut sam. Mislima mi prolijeću slike, moje su sve rane, sve rane sjećanja još otvorene, bole, ne zarastaju, a ovakvi razgovori… Enesi… sol na rani, ma kakve lutke od soli bili…
Obredna klanja domaćih mudžahedina, uvezanih zelenim trakama preko čela s arapskim ispisima na površini trake. Svirepo ubojstvo oca. Mrtvome, oštricom noža na čelo urezan križ. Preneraženost očevidaca tijelom nepokopanim tri mjeseca, sjećanje na priču starijih o jednakoj sudbini njegova polubrata žrtve partizanske osvetoljubivosti. On, izručen u metalnome sanduku UMPROFOR-a. Zadržah oca onakvim, mojim, kakav je bio, ne otvarajući sanduk. Bojovnik razčavrljen na četiri kočića, sa sabljom koja probadajući golo tijelo ispod srca, zakiva za zemlju. Iz tijela jedva rukohvat sablje viri… tako umire danima. Golobradi zatočeni mladić, koga mudžahedin stavlja sebi na ramena i u krug vrti ringišpil smrti dok časnik međunarodnih mirovnih snaga zaprepašteno gleda i pita – zašto to čini, odgovori: – Znate, ma moram mu malo veselja dati, dok je u grču ne mogu ga obredno zaklati… Moj srušeni grad. Ljudi k’o lišće kovitlacem zahvaćeno vrve u strahu krvi. Kolona zarobljenih, zatočenih i iz kuća istjeranih muslimana, u toj koloni i lica običnih ljudi, jer… veličina je biti u toj koloni običan čovjek. Iz kolone, ugledavši me, bez straha k meni krenu Ibrahim, Iveša, kako ga naš narod zazva. Netko podiže pušku. Stanem između Ibrahima, puške, i tog, primam pruženu ruku.
– Žao mi je za Tonu! …
– Ima li još tko tu od obična svijeta?
– Ima nas nekoliko. Ovi drugi su sve sami musafiri. Rupiše odnekud među nas …
Iveša-Ibrahim, vozač autobusa na liniji Željezare Zenice. Samo što krenu ovo među nama, jedan će od naših Iveši koji je još vozio autobus na stanici: – Bog te jebo Iveša, ja sam tebe dvajes godina đabe volio ne znajuć da si balija… – Taj Iveša moj prvi susjed, komšija, dijelila nas samo u polukrug ili spajala svejedno, izlivena cimenta, na kojoj su moja mati i teta Muniba koja me mlijekom majčinskim zadoji kada moja mati osta bez mlijeka, svako jutro kafendisale, dok se Iveša preko dana zabavio autobusom a moj ćaća građevinom na Vrbaku, dolje …
...Za nastavak čitanja ove zanimljive pripovijesti trebamo svi zajedno pričekati skoro tiskanje romana “Azilanti” Nikole Šimića Tonina u Ediciji Jurčević, o čemu ćemo svakako kao i o mogućnosti kupnje romana, izvijestiti i na stranama našeg portala. /Uredništvo/