piše: Nikola Šimić Tonin
Toliko toga mističnoga vezano je za taj narod. Malo se koji narod toliko srodio s prirodom, u neprestanoj kretnji kao i priroda. Obilježen na zastavi kotačem.
Zar istim znakom uz vatru nije obilježena i civilizacija?
Moje prvo zaljubljivanje vezano je uz prelijepu Romkinju. Sjedili smo zajedno za istim stolom u školskim klupama dok jednoga dana jednostavno nije nestala.
Djetinjstvo mi bilježe događaji obilježeni Romima. U moj mali gradić dolazili su godinama. Dolazili su i kad tog gradića nije ni bilo. Njihovi su dolasci stariji od tog grada.
Događaj koji je obilježio grad. Ubojstvo Romkinje Hanke u centru Busovače na pragu gradske kavane Bombaj. Jedni su govorili: Nesretna ljubav! Drugi su govorili: Ciganska posla! Busovački liječnik, Jevrej i književnik Isak Samokovlija o tom događaju napisao je i ukoričio knjigu. Po toj knjizi snimljen je igrani film u Busovači.
Još mi u ušima odzvanja: Igraj igraj medžede da te narod gleda! Popravljamo kišobrane! Staro željezo. Stare kante! Stare šporete!… U dlan da ti gledam!
Sretao sam ih poslije po mnogim gradovima i državama gdje sam boravio i radio. Uvijek sam kao i sad prema njima gajio i gajim posebnu simpatiju. Ukrali su mi srce.
Mada su se i meni koji put popeli na glavu kad bi se došao u Drage kod Pakoštana odmoriti. I taman kad bi legao ubit oko k’o da bi ga sam vrag donio krenulo bi ono: Staro željezo. Stare kante! Stare šporete!… Razglas samo takav. A upornost za ne govorit. Iznesu mnogi „staro željezo“ samo da ih se riješe. Mnogi ih gone. I kako ne nasmijati se na njihovo slijeganje ramenima i riječi:
– Nemoj da si taki! Ne moj da si taki! Od nečeg mora da se živi. Sitna žena, krupna deca!
Jedan Rom je u staro željezo „odnio“ Spomenik palom borcu. Kad su ga priveli i rekli mu kako je u staro željezo „odnio“ Spomenik palom borcu, on je iz sveg glasa zakukao:
– Nemoj mene drug milconer, ja sa politikom nemam ništa!
…
Malo je znana, ili i nije sasvim i neznana, Romska pobožnost, priklanjanje najbližoj vjerskoj zajednici, vjerskoj većinskoj suživotnoj opciji. Tragom toga, tako negdje, oko grada, Dugoga sela, roditelji novorođenog djeteta oveće Romske zajednice odluče prikloniti se katoličkoj crkvi. Uz stalne pripomoći od fra Antiše K. isprose i krštenje.
U početku i sam u nedoumici, uze fra Antiša pred sebe nimalo laku zadaću, crkvenu pripremu svetoga sakramenta krštenja. Na svaki upit koga u sebi nosi obred krštenja: Što tražite od majke crkve? bi u tim odgovorima traženja i traženja… pa tek onda na muku tešku i Antišinu nevolju kletu, traženi odgovor: Sveto krštenje!
Dođe i taj toliko, toliko čekani dan, Dan čekanoga svjedočenja u crkvi. I, … na upit fra Antiše:
-Što tražite od majke crkve? Svi Romi u glas:
-Ništa! Ništa!… Gospodin svećenik, potvrdiše i roditelji: Ništa…
Dupke punu crkvu ispuni nesuzdržan smijeh… Dugo se čekalo da se vrati traženi mir i misna tihost.
Ponavljanjem upita i upita, nakon stanke, začu se glasno i riječ: Krštenje!
Obred dobi vjersku potvrdu.