piše: Sandra Marelja Muić
Jedna obična srijeda u tjednu je svim običnim malim Hrvatima upućenima na vrhunac zabave u vidu tv ekrana donijela neočekivanu epizodu akcije i to na domaćem programu, na domaćem terenu, na onom najdomaćijem – u samom Saboru.
Onako uljuljkani u siječanjsko beznađe jer je sezona još daleko a novčanik još uvijek prazan od blagdana, čak nismo posebno ni nabrušeni na sve ove što su otišli na skijanje i najmanje čemu smo se nadali je da će nas početak zasjedanja saborskih zastupnika u novoj godini ovako energetski podignuti.
Čovjek računa da su već odijelo i kravata dovoljni za vanjsku formu, pa se čak i očajnički nekad drži za to da se ljudi barem prividno ponašaju pristojno uz poneku dozvoljenu dozu cinizma i malo povišenih tonova i to mu bude dovoljno da u ovom općem rasulu ostane barem malo spokojan. Pri tom zaboravi da su svi ljudi krvavi ispod kože, odnosno neočekivano ga se podsjeti na to i ono zera spokoja nestane kao rukom odnešeno.
Još zanimljivije od dramskog programa u saboru sutrašnji natpisi na portalima i izjave aktera. Što dan više odmiče to je nadogradnja jača, kao kod vrtićkog djeteta koje tvrdi da je vidjelo zmiju, pa je ona iz sata u sat sve veća i šarenija. Uključuju se silni psiholozi da komentiraju nekorektnost ministrovog ponašanja koji je bacio donešenu maketu o pod, tj. nije bacio nego ju je tresnuo o pod da im je ja mislim i parketar danas morao dolaziti u pauzi, ako si nisu opet punili pauzu pokušajima duela.
Diletantski i djetinjasti nastupi s donošenjem maketa kupljenim na Müllerovom odjelu za igračke, te verbalna navlakuša s veleizdajom, baš onima koji su ih izveli dali izvrstan autogol i može ući u anale budalastijih sekvenci zasjedanja.
Ministar obrane mi nikad nije djelovao kao čovjek od površne šale i saborski kolega je izgleda previdio mogućnost da bi maketa zrakoplov mogao stvarno poletjeti. Za generala su se digle udruge s jednog i drugog kraja Hrvatske, jer se išlo poniziti ikonu Domovinskog rata, što je bilo i za očekivati, a skočivši iz klupe u pauzi poput antilope radi veleizdaje, premijer je ispao veća faca od onoga koji ga je prozvao pa si dao petama vjetra. Nekad najjača oporbena stranka koja danas ima svježinu jučerašnje vrećice čaja iskoristila je situaciju da proviri pod svjetla medija i podsjeti da još postoji.
I ne zna čovjek bi li se smijao ili zgražao, toliko ostane zatečen da nam u državi niti ta vanjska forma ne drži, da po šavovima pucaju svi od vrha do dna, s malom razlikom što ovi na vrhu upravljaju državom. A u državi ispod te vanjske forme raspada se društvo. U školama se napadaju profesori, u autobusima se premlaćuju vozači radi nekoliko stotina kuna utržka, liječnici i sestre izloženi maltretiranju. Svako malo nasilje među mladima i umirovljenici koji nemaju što jesti. Likovi koji u javnosti veličaju fašizam.
A nas se tjednima davi s temom propale kupnje vojnih zrakoplova. Kao da smo svi prisegnuli za vojnog pilota pa se nakon što odslušamo Danijelu i Mirka u “Dobro jutro, Hrvatska” , protegnemo na kauču, odložimo šalicu s talogom kave i skoknemo đir bombarderom po regiji – dok se društvo i dalje tiho i rezignirano raspada.
E, ne priznam ništa dok ne polete šake i ne vidim kome leži desni a kome lijevi direkt i tko će koga odvesti u knock down fazu!