tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Kalifornija je dobro mjesto za život, ako ste kojim slučajem naranča. Ta fraza mi je došla na pamet dok sam skretala za Gračac, centar.
Za što i za koga je ova najveća općina u Hrvatskoj dobra, ostavlja zbilja prostora za odgovor promatrajući oronula zdanja uz cestu koja vodi do adrese Crvenog križa.
Ponedjeljak je ujutro u Velikom tjednu, nekoliko duša pod kišobranom i nagrizajuća bijeda koja se osjeti u ovom okruženju. Kišica koja nije prestajala cijelim vijugavim putem uz Velebit, odnijela je ovdje i ono malo boje koju bi barem priroda trebala dati.
Gospođa Mila koja radi u Crvenom križu oduševljena je što sam stvarno došla; k tome još s punim autom do vrha. Tko je stigao i mogao uključio se i ovaj put te doprinio odjećom i obućom, raznim stvarima za kućanstvo.
Gospođa je u telefonskom razgovoru rekla da im treba jednostavno svega i tako smo onda i djelovali, prikupili smo svega i svačega. Galantni mladi čovjek s fasciklom nas pita da li nam treba pomoći dok nosimo stvari u dotrajali skladišni prostor koji je zavjesom ograđen od ureda. Zavjesa više podsjeća na tepih po svojoj strukturi, kao da je bila na tanašnom linoleumu preko kojeg ulazimo.
Jedna crna vreća s odjećom samuje u cijelom praznom prostoru, netko ju je donio jutros. Zadarska akcija zato popravlja stanje stvari i gđa Mila se raduje što ima toliko stvari za djecu, tu je zbilja velika potreba.
Gračac više niti ne vegetira, stao je potpuno. Ljudi se sele, uglavnom u Njemačku i ostaju samo oni koji moraju, koji nemaju za kartu. Nezaposlenost izjeda i ovdje jezgru društva, dekadencija na snazi. Alkoholizam, obitelji s puno djece, zlostavljanja. Tako je i fini gospodin s fasciklom od maloprije premlatio svoju trudnu djevojku i sada odslužuje popravnu kaznu u “Komunalcu”.
Što za mjesto znači iseljavanje ljudi, pogotovo odljev svih iole obrazovanih ljudi koji bi trebali biti budućnost grada, ne treba ni spominjati. Osnovna škola je odmah tu uz bolnicu i općinu, ima i srednja strukovna škola, ali s malim razredima od desetak učenika, tako saznajem.
Zadržim se još malo u razgovoru s gospođom Milom i obećam doći opet. Na izlazu dva jarkonarančasta cestovna vozila, jedan djelatnik vrti nešto oko njih, tamo je u trenu ružno vrijeme na vlasti. Pokisli, pocrnjeli trupci svugdje; zima je duga i svako malo valja napilati novu hrpu. Na izlazu/ulazu grada restoran “Lički krovovi”, zatvoren već dulje, veliki prazan prostor, zapušteno dvorište.
Malo dalje uz cestu ratom razrušeni objekt sa velikim slovima UN na njemu. Cijelim putem do Zatona Obrovačkog u nekom razmaku nailazim na takve objekte ili na zazidane pripremljene kuće koje nikad nisu dobile vrata ni svoje stanare, nikad nisu dobile dušu. Pod nijansama kiše djeluje sve još sablasnije nego što je. Jedva da susrećem pokoje vozilo na povratku niz Velebit, ali se zato priroda javlja za riječ što se niže spuštam, trava zeleni, poneko stablo u cvatu. Trave je bilo i u Gračacu, ali nekako nije bila zelena.
Zoološki betonski vrt OPG “Minja” kod skretanja za Maslenicu i Zadar. Jedno auto parkirano pred. nekada jako prometnim restoranom, dok nije bilo autoputa. Četiri divovska noja sjede iza žice, a u pozadini trčkaraju dva minijaturna magarčića. Vjerovatno ima još negdje kakvo stvorenje u ovim nastambama, ali mu se ne da vani.
Ja ne znam šta je sivije od čega na ovom proputovanju, da je barem sunčani dan kako su ga najavili, utisci možda ne bi bili tako teški. Kiša me ne prestaje pratiti, dok prolazim kroz Poličnik otvara se pravi pljusak. Odlučim obaviti nešto u velikom kupovnom centru Super Nova prije nego dođem kući. I očekujem poluprazan centar jer je ponedjeljak prijepodne. Pravi pljusak me zatekne tek tamo, gomila ljudi s djecom, prekrasne dekoracije uskršnje, i more slatkiša u sjajnom celofanu. Uh. Sve sam to već sto puta doživjela, ali mi sada nekako teško pada. Kao da iz Krleže uronite u chick-lit.
Kući me čeka svježa odbijenica. Tako je to, svugdje lice i naličje jednog života, a onaj stvarni svakog čeka kući, ne mimoiđe nikoga.
Dobro nam je, bolje nego što mislimo svi. Put Velebita ćemo opet u dogledno vrijeme.