tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Četiri dana turneje po talijanskim gradovima proletješe kao san… Padova, Ferrara, Montecattini, Firenca, Pisa, Lucca…
Ne zna čovjek što bi izdvojio od tog svega, jer sve zajedno čini jedan divan koloplet doživljaja, a sigurno ima još puno toga što ova zemlja pored svog šarma i opuštenosti, može ponuditi van turističkih stereotipa i nuspojava globalizacije koje su se svugdje ugnijezdile.
Tako, original kineske suvenire možete kupiti u svakom od ovih gradova, i baš svugdje ćete ih naći potpuno identične, nakon što se do centra probijete ispod štandova, zapareni vonjom sintetike i pvc dekoracije.
Posvuda između njih kao sjene, preprodavači iz sjeverne Afrike. Kad se pojavi sunce, prodaju rolexe i raybanice. Prvi oblak, i eto ih sviju s kišobranima i kabanicama.
Oni koji prodaju kožnu galanteriju, robu izlože na plahtu i u tren skupe lažni Louis Vuitton u zavežljaj poput prljavog rublja, kada vide carabiniera kako korača kroz gužvu.
Jedino u Lucci ne primjećujem nikoga, grad je jedan potpuni mirni srednjovjekovni spomenik sa centrom unutar bedema obraslih zelenilom. Kao da je vrijeme tu stalo – posjetitelja ima, ali nema vreve .
Upravo kroz tunel u bedemu morate i proći da bi ušli u središte grada. Drastična razlika u renesansnoj ljepotici Firenci gdje četiri auta stoje u jednoj prometnoj traci , koja to uopće i nije, nego odokativno zauzimate poziciju i sve nade polažete u navigaciju koju imate u vozilu.
U gradu samom ne treba vam navigacija, idete od ljepote do ljepote, cijela stara jezgra je pod zaštitom UNESCA. San Lorenzo, Il Duomo, Ponte Vecchio, Uffizi. Katedrala i krstionica oduzimaju dah kada se nađete pred njima.
Na moju sreću, dok te svibanjske sunčane nedjelje upijam ljepotu zelenog i bijelog mramora, te brojnih detalja na 147 m dugom Duomu, slušam romski trio kako svira Piazzolu za okupljeno mnoštvo i gledam slikara kako izbacuje svoje male akvarele, poput malih kanapea.
Sva ljepota ljudskog rada i uma koju imate priliku vidjeti, poput divnog kompleksa tornja, katedrale i krstionice u Pisi okruženog svježe pokošenom travom, gigantskog Duoma sv. Ante u Pisi, firentinske stare jezgre, i same galerije Uffizi, zahtjeva da se unaprijed naručite za ulaznice, jer se propuštaju samo male grupe unutra i redovi posjetitelja se vide već izdaleka. Posjetitelji ne odustaju od svog nauma i strpljivo čekaju, naoružani kamerama i vodičima.
Ja želim vrijeme iskoristiti upijajući zvukove i boje, osluškujući bilo grada svugdje gdje prođem. I želim svoj macchiattino, gelato i quattro mille baci. Redovi posjetitelja nisu neočekivani, za ulaz na čudni toranj u Pisi čak i odlažu stvari u garderobi podalje i čekaju iza redara. Još čudnije od samog tog čudnog i uživo čudesno lijepog kosog tornja su gomile turista koji stoje sa podignutom rukom kao da podupiru toranj, a slikaju ih drugi nesretnici tj. paćenici koji su s njima u pratnji.
Ono što vas zatekne, ali na što se naviknete, je oklopno vozilo i dvoje specijalaca sa dugim cijevima na svakoj točki masovnih okupljanja poput ovih. Oni paze da što ne krene krivo, odnosno, najvjerovatnije da kakva sumanuta duša ne bi došla na ideju izvesti teroristički udar, ostaviti kakvu sumnjivu torbu ili slično.
Dok pijemo kavu u sedam i pol u Padovi i gladni vrabac skakuće po stolu između naših kroasana, gledamo kako se smjenjuju specijalci pred katedralom iako je svega nekoliko ljudi došlo na ranu misu, a na ulazu u grad se tek dižu štandovi sa onom istom sintetikom i plastikom.
Marljiviji od ovih specijalaca i gladnog vrapca su samo prodavači suvenira sv. Ante, redom nepodnošljivo ružnih izdanja i varijanti, koji mašu krunicama već od sedam. Zato obližnji il orto botanico, najstariji zaštićeni UNESCOV botanički vrt, nudi obilje mira i boja. Otkrivamo čak i Goetheovu palmu, nazvanu po njemu i njegovom prvom susretu sa tom biljkom; u ostakljenom objektu, prekrivenu prašinom.
U lječilišnom mjestu Montecattini Terme penjemo se posljednju večer prastarom žičarom na vrh brežuljka u Montecattini Alto, odakle se pruža predivna panorama na ovu toskansku dolinu.
Sve je potpuno mirno dok ne otkrijete trg i centar sa restoranima gdje svi stolovi gledaju jedni u druge i vrlo brzo se pune njemačkim posjetiteljima. Večeramo uz chianti uz najbolju moguću poslugu Filipinca koji je tu šesnaestu godinu već.
Takva je Italija sva; iznenadi vas tim svojim implementacijama i simbiozama na svakom koraku.
Tamo gdje ćete naići na dobru hranu, interijer će biti skroman. Tamo gdje ćete piti najskuplju kavu, sanitarije će biti iz stoljeća sedmog.
U centru najljepšeg grada ćete se spoticati o papiriće, a najnekvalitetniju stvar će vam najstručnije ozbiljno htjeti prodati.
I sve uz puno šarma, ljubaznosti i dobre volje, tako da se poželite opet vratiti.
