Julijana Marinkovik
Ponekad su mi kao nebo
poput vatre tvoje ljubavi
Drugi put kradem sve boje
i sakrivam ih u tvoje oči
Ponekad su mi kao pustinja
a ja lutam kroz tvoj pepeo
Obično su mi kao ogledalo
a u njima vidim moju smrt
Ponekad su mi kao sunce, kao zlo, kao pesnik,
kao slabost,
kao bolest, kao ljeto, kao ljubav
Jer ako ih ne vidim
kako ću znati da me voliš
“Nešto iznad riječi”