piše: Marko Jareb
Poznati profesor u RH javno ističe kako narod koji se ne zna mijenjati i prilagođavati novim situacijama, izumire te nestaje. Kad su u pogibelji Hrvati su svi kao jedan.
To je najbolje pokazano u Domovinskom ratu. Čim Hrvati osjete kako je ta pogibelj minula, po njihovim shvaćanjima, onda im jedinstvenost postane dijametralno suprotna. Svatko „vuče biljac na svoju stranu“, kako bi rekli naši stari.
U sadašnjem trenutku Hrvati su kao narod ugroženiji nego li u nametnutom im ratu za neovisnost. Tada su praktički goloruki uspjeli zaustaviti određene tenkovske postrojbe samo što su im se svojim tijelima ispriječili na putu. U miru, diplomatskim kanalima, malo i ništa su Hrvati uspjeli preokrenuti u svoju korist.
Zašto je to tako?
Je li uzrok tome njihova popustljivost u raspravama ili ne imanje unaprijed pripremljenih stajališta u nekim situacijama, za određena pitanja?
Mogu li se pregovaračke vještine naučiti iz knjiga ili su one urođene?
Koliko je u tome važno imati sklonost podvalama i smicalicama? Kakav značaj za to može imati samoisticanje i ambicioznost, nasuprot samih lobiranja za nešto?
Je li moguće kako Hrvati od 2000. godine na ovamo nisu uspjeli iznjedriti praktički niti jednu svoju ideju oko koje bi se postigla jedinstvenost među njima?
Koliko je uzrok tome, to što većina njenih građana sanja samo „doživljajnu ekonomiju“?
Koliko je „doživljajna ekonomija“ bitna znanstvenicima, tehničarima, tehnolozima, molekularnim biolozima, medicinarima, poduzetnicima, nasuprot kuhara, konobara te malih od „kužine“ i „palube“?