Vanja Škrobica
iz ustiju puštam topli dah
na prozorsko staklo
prilijepim dlan na zamagljeno mjesto
ne uspijevam ga u cijelosti utisnuti
imam krivi kažiprst
svjetlost slabi kako kiša jača
jer se modrosivi
puni oblak zalijepio
i ne miče
poništavam nadu u sunčani dan
dok se vjetar slobodno igra
u mokroj i teškoj krošnji
kroz prozor dlanom
neuspješno lovim
snažne kapljice
izbacim i glavu
žedna ih čekam
otvorenih ustiju
zavjese magle jesenje
sve su dulje, gušće
slušam duet vjetra i kiše
u okupanoj ulici
lokve postaju prljava ogledala
prijeti bujica svačega
zatvaram se u mrak
povećava se
prisutnost samoće
testiram održivost
sveprisutne bestjelesnosti
a prognoza je:
vlastita unutarnja kiša
– dugoročno