piše: Štefica Vanjek
Nakon poprilično dugog odmora, blagdana, skijanja na poznatim europskim destinacijama, i kupanja u dalekim toplim krajevima, kreće kolotečina svakodnevnih nevažnih prepucavanja u državnom kazalištu. Njima ni snježne, ni ine oluje ne mogu ništa, uvijek se nekako isčupaju i narod zabavljaju ili rastužuju.
Opet gledamo komediju, i ne znam, smijati se ili plakati jer sam i ja jedan od pisaca
koji im je dao uloge na tim daskama. Davno su zaboravili tko je pisac scenarija i kako teče radnja, pa izmišljaju svoje scenarije i dramaturgije misleći kako će se to dojmiti publiku, i za to dobijaju mjesečno vrlo visoke honorare dok gledatelji i dalje kopaju po kontejnerima.
Sve me to tjera da naprežem svoje moždane vijuge i seciram scenario koji sam željela da se igra i ne mogu nikako naći poveznicu između mog scenarija i ovoga što gledam, a o glumcima da i ne govorim.
Svoju djecu, i djecu u vrtiću od malih sam nogu upoznavala s bontonom i ophođenjem s drugim ljudima u svim situacijama. Danas sve više uviđam da je to zaboravljen predmet, kako u školi tako i u društvu, mada mislim da nisam baš stara kao pračovjek,ili možda jesam, tko će znati.
Za sve sam se novotarije u životu samoobrazovala, i navikla, ali na ove skorašnje novotarije u kojima se ne poštuje sugovornik i obećan scenario, to se javno pokazuje i svakodnevno dokazuje i kao da nam se u lice cere nakaze, ne mogu i neću prihvatiti.
Samo da se zna, nisam se baš uvijek u životu sa svime slagala jer sam tvrdoglava i vrlo čvrste kičme, često mi je došlo da vrištim kao luđakinja, ili da mi para ide na uši ali to sam znala sakriti, jer sam bila svjesna kad što smijem, a kada ne, kako je nalagao bonton i moje mjesto u društvu.
Glumila sam i ja u predstavama, ali samo za djecu i to životinje, najčešće medu jer mi je karakterno odgovarao: ne diraj me i ne stani mi na put pa te neću dirati, ali ako me napadneš bit ćeš napadnut. Onda sam morala u kostim stavljati jastuke kako bi bila debeli dobroćudni medo. Danas mi ne bi trebalo ništa, em sam debela, em sam trapava, karakter je i dalje isti, za cijelog života nisam naučila glumiti liju,a o lukavim likovima ljudi da i ne govorim.
Karakterne ljudske likove teško je glumiti, jer moraš ući u njihovu glavu i biti oni, ako to nisi kad tad napraviti ćeš gaf koji će publika odmah otkriti i zviždukom te ispratiti. U ovoj predstavi, i među glavnim likovima mnogo je gafova.
-Evo zviždim već neko vrijeme, ali ovi glumci ne daju se s pozornice, očito nam se ukusi razilaze, oni glume komediju, ja vidim tragediju, a nekima to izgleda kao satira,svečano obećajem da ću na sljedećoj audiciji dobro paziti kojim ću glumcima dati svoj glas i koju ulogu, ove današnje ne želim više ni na bis, a kamoli u glavnim ulogama.