tekst: Štefica Vanjek
Čitam jučer članak o krađama, ne znam gdje, naučila sam mozak da nebito odmah anulira kako ne bi arhivirao čudo nepotrebnih informacija na koje ne mogu utjecati ili možda mogu ali sam prestara za borbe, da mi još ovo malo mozga što je ostalo svrsishodno služi.
Kradu nas na svim područjima, i u svim životnim situacijama, kradu nas od najmanjih do najvećih, kradu nas u sportu, kradu nas u trgovini, krade nas Europa, krade nas svijet, a krademo i samisebe kad hoćeš nečeš, moraš kupovati na kartice i trošiti ono što još nisi zaradio, pa nas banke gule do gole kože.
Ma, znala sam ja to sve i prije ali sad mi je i argumentirano podastrto, da ne bi slučajno naprezala vijuge. A onda mi navečer dođe utakmica kao suza na oko. I tu krađa, pa do kada i koliko ljudi moji!?
Uspoređujem one krađe iz članka i povlačim poveznicu s utakmicom, poprilično isto. Za one krađe u članku nitko neće odgovarati jer je sustav tako uređen da nitko nije kriv osim zviždača, za krađu na utakmici odgovarati će trener jer se usudio prokazati krađu, poprilično isto, i još će ga napadati i smijeniti, a ostalo će sve ostati isto. I tu se dokazuje izreka “tko jači taj kvači“.
Uzalud nam priznanje „savjesnih“ sudaca kad finale nećemo vidjeti. I tu je „pojeo vuk magare“ i nikom ništa kao i u životu.
Nitko neće odgovarati što nam je pamet i demografija rasuta svijetom pa zarađuje mirovine nekim drugim umirovljenicima koji će uživati na našem Jadranu i ostalim egzotičnim destinacijama, i kružnim putovanjima, a naša starost će ovisiti o mrvicama s tuđeg stola.
Dobro da sam gledala utakmicu na mahove, inače da sam gledala stalno mislim da bi posijedile i ove moje tri ofarbane dlake na glavi, a laringitis bi od psovki dostigao maksimum.
Sjetila sam se i mojih u Berlinu, ovaj put neće doživjeti ovacije kao nakon nogometnog prvenstva, ali mogu uzdignute glave čestitati pobjednicima jer su naši sportaši ostavili srce na parketu.
I da ne mislite ljudi moji da sam se pretvorila u staro čangrizalo i mrguda kojem i krivi prst smeta, sasvim sam suprotno, samo još imam uši, oči i pamet koja me koliko toliko služi da je mogu koristiti.
U životu je bitno da si čovjek postavi ciljeve koji su ostvarivi. Ja sam u tome uspjela, jer sam navikla na skromnost i činjenicu da život čine male stvari. Imam zdravu djecu i unuke koje obožavam i oni vole mene. Imam topli dom, što jesti i prave prijatelje. Zdravlje držim pod kontrolom i za inat ću onima kojima penzići smetaju, živjeti barem do devedeset ako je po genetici.
Istina je, ponekad me mašta odnese dalje od ustaljenog pa bi malo u Zanzibar ili druge egzotične destinacije, i to je normalno!
Jao ljudima u kojima nije ostalo još malo dječje razigranosti i mašte, nemaju u životu k čemu stremiti, pa se guše u dosadi.
Za sljedeću tekmu sam se pripremila, ovaj puta ću je cijelu gledati da mi greške i ne daj bože, krađe, ne promaknu.