piše: Dragica Trumbetaš
“Kaj pa bi štel biti”, jučer je najčešće spominjana rečenica, ne zato što je to pitanje iz snova za svakog čovjeka, već zato što je netko odbio odgovoriti na to pitanje. Svatko tko brani tog Tušeka na bilo koji način, sudionik je i muljator jasne pozicije.
Niti prirodne katastrofe nisu umanjile apetite onih koji žele zauvijek vladati, cilj je toliko željeni da su sve metode opravdane.
Napadi na čovjeka koji ih je razotkrio, očajnički su pokušaji obrane neobranjivog. Svakim novim napadom na njega njegov ugled raste u očima ljudi, njega čine većim, a one koji ga kritiziraju čine beznačajnim.
Jučer rasprava o dugogošnjoj strategiji koja po ničemu nije važna osim po cijeni koliko je plaćena.
Niti jedan autor ne vjeruje da je ostvariva u idealno zamišljenim uvjetima.
Jučer smo i dobili i podatak da je prvi put do sada, više umirovljenika umrlo nego ih je otišlo u mirovinu.
Trend se mijenja, ostalo je puno uplaćenog novca, no umirovljenicima će po strategiji tek za 10 godina biti bolje, naravno onima koji dožive, na kraći rok nešto malo bolje, na kraju mandata ove Vlade, vjerojatno u kvartalu pred izbore.
U međuvremenu oni koji su preseljeni iz “Domova” za starije s postradalih područja dobili su ultimatum da moraju potpisati veću cijenu Doma do kraja mjeseca.
Na smještaj u državnom Domu ne može se predbilježi prije 65 godine, na smještaj se čeka više od 10 godina. Postoje jasni financijski kriteriji i onda se u tragediji promijene uvjeti na štetu korisnika.
U državi vlada čuđenje što su dobavljači promijenili uvjete isporuke cjepiva, a kod nas na svakom koraku koristi se prilika da ljudima bude još teže.
Na zagrebačkom potresom pogođenom području, građani su dobili astronomsko visoke cijene za struju, računi za grijanje veći su od cijene najma stana.
Obrtnici koji imaju pravo na povrat režijskih troškova, zbog pandemijskih mjera najprije moraju podmiriti sve obaveze za protekli mjesec pa onda tražiti povrat.
S druge strane bahati vlastodršci razmeću se pitanjima “Kaj bi štel biti?”
Vrijeme je za kolektivni odgovor da nećemo biti to što bi oni “šteli” da budemo, gluhi i nijemi i poslušni “bedaci” koji će svake četiri godine njima omogućiti da nas raseljavaju, guraju u siromaštvo, prisiljavaju da se u starosti odreknemo prava na dostojanstvo. Ne pristajemo da nam se obezvređuje minuli rad.
Jedan se čovjek odrekao svega što se nudilo preko reda i zakona. Ne smijemo dozvoliti da se stvori atmosfera blage nestašnosti, za to nikada nije vrijeme, pogotovo ne sada kada se događaju prirodne katastrofe, u paketu s nestašlukom ljude tjeraju u okove nemoći.
Puno primjerenije bi bilo da su političari jučer pred kamerama obećali, da će oprostiti račune za struju ljudima koji zbog potresa žive u kontejnerima, bez obzira gdje žive, da će starcima u Domovima namiriti puni račun za smještaj u zamjenskom Domu, jer su raseljeni iz onih koje je potres srušio, da će obrtnicima obustaviti naplatu troška poslovanja, jer su im zabranili obavljati to isto poslovanje.
Sve ostalo što su jučer rekli, bezobrazno je i bahato, van vremena i strategije.
Ne želimo biti “BEDACI” koji padaju na finese frajera u finim odijelima koji su znali odgovoriti na pitanje:
KAJ BI ŠTEL BITI ?