PRIČA IZ MOG MISTA
piše: Nikola Šimić Tonin
Predvorje Osnovne škole Franko Lisica u Polači dupke puno, dio pročelja pretvoren u pozornicu.
Glumci u tradicijskoj odjeći kraja. Govor osebujan. Jedan naizgled ništa poseban događaj, aktualan, prepoznatljivo hrvatski.
Premjer zemlje i uknjižba, uređenje katastarskih knjiga koji vodi mlada povjerenica ministarstva, gospođica iz grada, (Vina). Došla je po zadatku, odozgor, u njoj sasvim drugačiji kraj, pretvoren u dramu u tri čina s elementima komičnosti.
Na trenutke pomislimo da se tu pred nama događa nešto kao Hamlet iz Mrduše Donje, ili prastari trenutak davnih tisućljeća. Nije Hamlet, i mnogo toga nije, ali jest katastarska izmjera i legalizacija, toliko pogođen i slikovit. Likovi govore običajnim pravom kroz govor kraja.
Upoznajemo Polačane i Polaču, a kroz njih potrebu vječnu za objektiviziranjem aktualnih problema, predočavanje mučnine svakodnevnice, koja će pojedinačno dovesti do odgovora, razrješenja „katarze“ kroz ove mlade i darovite glumce, koji glume roditelje, sumještane, velike-male ljude, iznoseći u vješto građenim likovima osobitosti i osebujnosti običaja, načina življenja, tradicijske kulture, ljudske osobnosti, često uz gromoglasan smijeh praćeni povicima iz publike, uživljenih u predstavu, donoseći ovom predstavom svojevrsnu osobnu iskaznicu ravnokotarskog kraja.
Pun je to pogodak mladoga profesora Mate Bobanovića, koji osmisli predstavu, napisa dramu, odabra glumce, polačku mladost i bi nagrađen neviđenom posjetom predstavi.
Jezik kazališne predstave nameće fluid neposrednosti, čovjeku izvan tog kraja, u nekom određenom prostoru, ugodno zatečen, čime je kazalište i opstalo u onom svom izvornom prvotnom obliku, od ditiramba do običnih malih seoski priredbi, uličnih kazališta, dvorskih predstava, do kazališnih svečanosti, smotri.
Predstavom dominira moćno govor kraja, koji je nosi u svoj ljepoti posebnosti. Nošnja. Pokućstvo. Preslika i toplina polačkog doma. Neposrednost ukućana. Humor. Poslovice. Doskočice. Sitna mala susjedska podmetanja za činiti smijeh, za činiti radost.
Žaoka komedije usmjerena na glavu kuće, mušku glavu, koja se za sve pita, izvrnuta i komična, do razine grotesknog podsmijeha na aktualnu hrvatsku temu legalizacije-ljudi i karakteri, proizvod samooblikovanja određenoga miljea, u jadnosti i dobroti otkrivajući se zatečeni pred ovim geodetskim zahvatom u kojem se teško snalaze, nespremni da donesu neke dugo odgađane odluke, osobne podjele, kada više nije samo „riječ dosta“. Propitivanjem vlastite riječi Polača na mikro planu ova skladna dramska skupina govori o općehrvatskome pitanju.
Poznavatelji Polače i svih njezinih nastojanja, ponovno su se osvjedočili da je možda neki „svemirski“ trenutak te ljude predodredio za neke nove predstave, nove izazove i nove umjetnike.
Ova mala dramska ekipa, predvođena svojim profesorom povijesti Matom Bobanovićem, poziva na nove kreacije.