Vinko Pavić
Dok sam uspravljao jutra
I laticama modrih ljubičica
Otimao zahvalnost postojanja
Zelenih travki,
Htjedoh ispričati svu svoju šutnju
Umotanu krhkim slikama
Opustjelih prašnjavih puteljaka.
Htjedoh ispjevati
Svu mekoću glinenih povečerja
Zaslijepljenih blizinom mjesečeva gnijezda
Brižljivo savijena
U zelenim rukama uspavanih jablana.
A onda mi na umorne kapke
Nenadano slete
Zakašnjeli utezi požutjelih topola
Što ispod moga prozora,
Bez glasne molitve,
Režu brazdu po brazdu
Na zatvorenim vratima mojih dozrelih ljeta
U prolasku.
Subscribe
0 Comments