Vinko Pavić
Prestižem svoje vrijeme,
A ne znam kamo vodi ovaj put.
Slutim samo rane raspetoga
I kaplju krvi
Što žeže zgažena u prašini.
Kao svijeća što noć razmeđuje
U nijemo praskozorje
Osuđena na dogorijevanje,
Gube se i nestaju moja jedra
U sumaglici tinjajuće pučine.
Suzama ne mogu isprati dušu
Rasutu u vremenu i prostoru.
Ili ću se prepoznati
U nevoljama svoje braće,
Ili ću ostati penjač
Koji vječno silazi.