Vinko Pavić
Ričice moje, nebeska sliko,
Kamen i sunce majčino mliko.
Prašnjava cesta i pogled s Klanca
Teški koraci konja vranca.
Starac za plugon, ledina tvrda,
Misečev pejzaž Sridnjeg brda.
Malena škola i dičija vika,
U glavi košmar, mišanje slika.
Kako je bilo, kako je sada,
U duši tinja strepnja i nada.
Stari se most igra pod vodon,
Drežanj ljubuje s nebeskin svodon.
Ja samo gledan, zanesen, tako,
Volijak zelen priča mi kako
Nikoga nema, vrime ga guši,
Kako prkosi buri i suši.
Tu, di je bila mlinica stara,
Sada brez žita, brez mlinara,
Naresta korov, drača i trava,
Pod trulin pragon riđovka spava.
Doša san dovle, sam ne znan kako,
Pa tu san molijo, volijo, plako…!
A isprid crkve Svetoga Ive
Naši najdraži vično žive.
Je li to slika novoga vika
Ili moj umor, težak, bez lika.
…
– Ričice moje, tamo, daleko.
* Volijak – brdo istočno od Ričica, većim dijelom u Hercegovini