piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Stanovanje
Mirko i ja smo dobili stan na katu jedne od zgrada. U tom je stanu svaki od nas imao svoju sobu, a lijepo uređena dnevna soba i kuhinja bili su zajednički. Tu je bila i posebna soba za kuhara i njegovog pomoćnika. Njih smo mi plaćali od obilnih dnevnica koje smo primali u domaćoj valuti koja se zove taka. Premda je namjena bila privremena, oprema kuhinje bila je zaista vrhunska, kao da smo negdje u Njemačkoj.
Tvorničko naselje
Zgrada u kojoj smo stanovali bila je u osmišljeno projektiranom tvorničkom naselju koje je izgrađeno prije početka gradnje tvornice, a koje se sastojalo od više samostojećih jednokatnih zgrada, te nekoliko bungalova, a sve opasano visokom zidanom ogradom. Unutar tog ograđenog područja je izgrađen veliki bazen za kupanje, a pored njega su bile prekrasne klupske prostorije s velikom dvoranom u kojoj smo se sastajali i gdje smo od konobara mogli naručiti različita pića i sokove. Prigodom različitih proslava tu se priređivao i obilan objed.
Uz zajam
Njemačke banke za razvoj, a uz kamatnu stopu od samo 1%, izgradnja tvornice i cjelokupne infrastrukture započela je nešto prije rata za odvajanje Bangladeša od Pakistana, a rat je tu izgradnju prekinuo neposredno prije njezina završetka. Nakon rata naš je zadatak bio dovršiti montažu i pokrenuti proizvodnju sve dok se potpuno ne normalizira. Rad, a posebno boravak bili su organizirani iznad svakog očekivanja.
Obližnje selo je imalo oko 10.000 stanovnika, ali su kućice i kolibe uglavnom bile skrivene među bambusima. Bila je tu i nekakva tržnica, meso je izlagano ne pijesku i skoro uvijek prekriveno slojem muha. Stoga su kuhari jednom tjedno kombijima odlazili u Silhet u kupovinu.
Uvoz za naše potrebe
U Bangladešu nismo mogli kupiti sve što nam treba, pa smo imali pravo jednom mjesečno uvesti robe u vrijednosti do 200 DEM, a potrošeni iznos nam se odbijao od mjesečnih primanja na deviznim računima. Na taj smo način kupovali pića, konzerve, marmelade, slatkiše i tehničku robu, a sve što uvezemo bilo je oslobođeno carinine i svih drugih davanja, pa smo npr. za flašu bilo koje vrste viskija i skupih francuskih vina plaćali samo po 4 DEM. Narudžbe smo davali našem liječniku, koji je sve organizirao.
Dobivali smo po tri flaše piva dnevno, To nismo plaćali jer je u tom pivu zbog preventive od malarije bilo kinina, a uvoženo je iz Singapura.
Oprez i strogoća
Da nam to “posluga ne bi pokrala” u svakom je stanu bio po jedan željezni ormar u kojemu smo držali sve te kupljene stvari. Unutra je bila ugrađena i posebna čelična kasa za novac i druge vrijednosti. Jedino smo dio flaša s pićem držali na lijepo izrađenim policama od bambusa. Kad mi je Kohl doveo kuhara i njegova pomoćnika, savjetovao nam je da s njima moramo biti vrlo strogi, a posebno da provjeravamo da li nam nešto kradu, te de je “korisno” izgrditi ih barem jednom tjedno – bez obzira jesu li ili nisu nešto skrivili. Još mi je savjetovao da provjeravamo troškove kada petkom kuhari idu u Silhet u kupovinu.
Mi smo našem kuharu smo vjerovali
Mogu prihvatiti logiku tvrdnje da ima puno krađa, ali ne i da su Bengalci na neki urođeni kradljivci, kako su nam kolege tvrdile. Naš se kuhar zvao Selim, izgledao je izrazito pošteno, pa sam ga odlučio provjeriti. Kod prvog odlaska u Silhet pitao sam ga koliko mu novca treba za ono što smo se dogovorili da kupi. Dao sam mu nešto više, a on mi je i bez moga traženja nakon povratka vratio što mu je preostalo. Kasnije sam u ladici stola ostavljao izvjesnu veću količinu novca, a kad je odlazio u kupovinu rekao sam mu da uzme koliko mu treba.
Kad sam mu to prvi puta rekao, gledao mi je nekako “pobožno” – ne znam kako bi to moga drugačije izraziti. Uspostavili smo apsolutno uzajamno povjerenje i nikad s njime nisam imao problema, dok kolege Nijemci i Austrijanci uz sve mjere opreza jesu. Par mjeseci nakon našeg dolaska, jednom je njemačkom tehničaru iz zaključanog ormara i zaključane kase kuhar ukrao deset tisuća DEM i foto aparat i nestao.
Došli i ostali
Konačno su stigla i naša ostala desetorica i raspoređeni su po pogonima.
Nijemaca i Austrijanca, je bilo nešto preko stotinu, a mnogima su tu bile i supruge s djecom. Postrojenje za proizvodnju klora isporučila je Istočna Njemačka, pa su tu bili i njihovi stručnjaci, na čelu s dr. Willom.
Istočni Nijemci se nisu družili s ostalima. Inače, osim naše grupe, prema Bangladešanima su se svi odnosili naglašeno “kolonijalno”. Inženjer Fazlur Rahman, tehnički direktor buduće tvornice je obrazovan u Njemačkoj, a kad smo se malo bolje upoznali žalio mi se da ni on kao ni itko od njegovih sunarodnjaka nije imao pravo dolaziti ne samo u bazen, nego ni u klub!
Stanje
Ponekad smo izlazili izvan našeg naselja. U tom dijelu sjeveroistočnog dijela Bangladeša, posljedice rata se nisu osjećale tako drastično, kao u glavnom gradu Dhaki, pa ni to što nas je prigodom svakog izlaska izvan naselja pratila gomila djece, a često i odraslih, nije djelovalo zastrašujuće kao u Dhaki, nego je na izvjestan način bilo čak i simpatično, jer su svi bili nekako dobronamjerni, bez i traga agresivnosti. Čak sam i noću sam slobodno hodao izvan naselja.
Kad sam ranije u sličnim situacijama bio u siromašnoj Etiopiji, tamo nisam smio ni pomisliti na noćne šetnje. I danju je bilo opasno naći se sam u nekom dijelu Adi Abebe. Prigodom jednog putovanja automobilom s kolegom Džajom po Bangladešu, morali smo na obali rijeke čekati prijevoz skelom. Odvojena od gomile djece, sasvim uz vrata kombija stajala je jedna vrlo lijepa djevojčica od oko desetak godina. I dok su ostali glasno i uporno tražili od nas sitniš, ona je od prilike svakih pola minute, tiho i sa smiješkom izgovarala po jedno: taka … taka … taka (novac). S obzirom da je bilo mnogo djece, iz praktičnih razloga držali smo na kolima zatvorene prozore čekajući polazak, pa da im tek onda podijelimo onoliko koliko imamo sitnog novca.
Iznađenje
“Naša” je djevojčica imala izrazito inteligentan pogled, a sa blagim povjerljivim smiješkom je uporno ponavljala: taka …taka…taka… Bilo nam je zapravo neugodno, pa se nakon duljeg čekanja Džaja htio malo našaliti. Otvorio je prozor automobila, ispružio ruku s otvorenim dlanom i ozbiljno gledajući djevojčicu izgovorio: taka!
Djevojčica nas je pogledala zapanjeno, par puta se premjestila s jedne noge na drugu, povukla ispruženu ručicu i njome iz džepića izvadila sitan novčić (vjerojatno jedini). Prevrnula ga je nekoliko puta na dlanu, a zatim uz divan smiješak pružila mom kolegi.
Bili smo zaprepašteni od izneneđenja, a toga trenutka mi je ona bez i jedne riječi – samo svojim ponašanjem, dala odgovor na davno postavljeno pitanje što zapravo znači biblijska riječ ljubav – tako što se uobličila u riječ: solidarnost.
Dugo smo raspravljali o tomu što je ponukalo djevojčicu na taj čin. Jedino racionalno rješenje je da ju je od malih nogu usvajana solidarnost ponukala da nam daruje svoj, vjerojatno jedini novčić.
Na različitim smo mjestima “prosjačili” i uvijek smo nešto dobivali. Ovakvo ponašanje djece u Bangladešu morali smo prihvatiti ne kao slučajnost, nego kao pravilo ponašanja. Tu opću solidarnost, vjerojatno ne sva, ali mnoga djeca osjećaju kao nešto potpuno normalno. Sjetio sam se riječi iz Isusove molitve Oče naš: “kruh naš svagdanji daj nam danas …”, a upravo takva, opća solidarnost, učvrstila mi je onu prvu blijesak-ideju, da sam trideset godina nakon prvi puta postavljenog pitanja o biblijskoj ljubavi, bio na pravom tragu.
Mi smo malenim, tamnoputim Bengalcima bili potpuno strani i nepoznati, dobro uhranjeni i odjeveni, s automobilima i različitom tehničkom opremom, ali sve je to njima bilo nevažno. Bilo im je bitno da smo ljudi i da nam je – po njihovu uvjerenju, na koje smo ih naveli – trebalo baš tad nešto što oni imaju i trenutno im nije nužno, pa nam mogu dati.
Mogao sam početi pisati knjigu – što je trajalo preko 40 godina
Prije deset godina sam se u Etiopiji odlučio na sustavno znanstveno istraživanje svih svjetskih povijesno poznatih religija.
Mnogo sam toga pročitao, ali mi je tek doživljaj s ovom djevojčicom pokazao put na kraju kojega se nazirao pravi cilj istraživanja. Ona mi dala jednu pouku, koja zadire u samu bit problema koji zapravo istražujem. Već su me dotadašnja istraživanja osim usko-religijskih sve više vodila na sociološka i filozofska, što mi je djelovalo kao skretanje s temeljne tema, ona mi je djevojčica svojim iznenađujućim postupkom pokazala da sam zapravo na pravom putu.
Radilište je bilo snabdjeveno i bogatom knjižnicom, u kojoj su bile i knjige koje su me mogle zanimati: od Evanđelja do knjige Die Grenzen des Wachstums (Granice rasta) Dennisa Meadowsa i koautora. Nabavio sam pisaći stroj i počeo čitati i pisati za svoje potrebe.