Sven Adam Ewin
Ah, oči moje, vi, što ste azur-plave
U tragovima. To azur više nije,
Kažem pakosno… A oči mi se jave:
Jednom smo bile u cvijetu vodopije!
Nasmijem se. I okrenem se k sebi.
I plaćam danak životu neurednom.
I neću priznat da ipak dao sve bih,
Da oči modre ugledam bar još jednom.
Otvorim prozor. Livada. Cvijet do cvijeta!
A modre oči u mene zure, zure.
Ja onda bijesno (jer sve mi, sve mi smeta),
Prozoru svome naglo zalupim škure!
Ne želim vidjet (kao ni oči svoje),
Cvjetove modre da snijeg već prekrio je.