piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”
Predstavnik u UN.- Dzon se vratio u društvu našeg predstavnika u UN. Upoznali smo se i on mi je rekao da su mi osigurali kartu za popodnevni let u Silhet, te da će mi do tada on praviti društvo.
Otišao sam se još pozdraviti s ambasadorom. Rekao mi je da će nas u slučaju evakuacije u Indiji prihvatiti Austrijanci. Zahvalio sam mu se na lijepom prijemu i pozvao ga da nas posjeti, možda kada uskoro budemo puštali tvornicu u probnu proizvodnju.
Tajnik Džon Sinistaj nas je ispratio na cestu gdje je bio parkiran veliki terenac s krupnim oznakama UN na karoseriji.
Na žalost zaboravio sam ime tom našem predstavniku UN. On je vozio. Prvo smo se odvezli do Interkontinenala, pred kojim je bio parkiran tenk. Na kupoli je sjedio tenkist, bio je bos i nekakvom je krpom čistio između nožnih prstiju.
Domaćin mi je rekao da vojska ima samo četiri tenka i da su ih nakon vojnog udara rasporedili na neka važna mjesta u Gradu. U višemilijunskoj Dhaki taj je hotel jedino mjesto u kojemu stranci žele odsjesti, jedini ima vlastiti bunar za snabdijevanje vodom. Bangladešani tu ne mogu odsjedati. Na ulazu uvijek stoji policajac koji provjerava tko ulazi, a tada je to bio vojnik.
Zatim smo se odvezli do prekrasnog hotela iz kolonijalnog doba. Pored ostalog taj ima i bogatu knjižnicu. Pokazali su nam i sobe, koje su bile odraz bogatstva kolonijalnog doba, ali je pod jastukom bilo žohara. Ručali smo u velikom vrtu njegova stana. Poslije ručka me je odvezao na aerodrom i rekao mi je da će nas možda posjetiti u Chataku.
Tehnički kvar na zrakoplpvu
Kod ulaska u zrakoplov su nam oduzeli šibice i upaljače, ali i sve što bi moglo poslužiti kao nekakvo oružje. Međutim, nakon dvadesetak minuta leta, kapetan je javio da se zbog tehničkog kvara vraćamo u Dhaku. Sjedio sam pored prozora iza krila zrakoplova pa sam vidio motor, iz kojega je strujala nekakva bijela para. Nekako sam bio siguran da nije bila vatra.
Na kraju monsunskog vremena Bangladeš je još bio pod vodom, pa ako bismo se morali spustiti u tu plitku vodu, do suhog kopna bih morao hodati kroz vodu koja je puna pijavica, a ima i zmija. Toga me je bilo strah. Ipak smo se sretno spustili na pistu u Dhaki. Pogledao sam na motor. Nije bio one bijele pare, ali vidjelo da sa dna njegova kućišta u tankom mlazu curi gorivo. Uskoro se pojavio radnik s ljestvama, otvorio nekakav poklopac, nešto unutra radio pa žicom učvrstio. Donji, koritasti dio kućišta motora s prednje je strane imao pregradu tako da se iza nje nakupio gorivo koje je ranik sa par pljuskanja dlanom djelomično izbacio, zatim stavio i učvrstio poklopac kućišta, izvadio iz džepa komad toalet papira pa njime nekako teatralno jednim elegantnim potezom obrisao dno kućišta, sišao s ljestava, uzeo ih i otišao.
Ispod motora se na vrućem betonu nakupila prilično velika barica isteklog goriva. Zrak i benzinske pare su na vrućini vidljivo titrali iznad te barice i ja sam očekivao da će što prije doći nekakav traktor da nas prije paljenja motorâ odveze na suhi dio piste. Umjesto toga začuo sam početak brujanja motora i tad me je zahvatio paničan strah u očekivanju da benzinske pare ispod zrakoplova planu. Međutim – ništa. Zrakoplov je odrulao dalje i bez teškoća se podigao u zrak.
Stabilizacija stanja
Stanje se u Bangladešu ubrzo stabiliziralo, mi smo nastavili s dovršenjem izgradnje i uz prisustvo, mnogih političkih, vjerskih i vojnih visokodostojanstvenika pokrenuli postrojenja za probnu proizvodnju. Konzorcij je imao dobre stručnjake za montažu, ali za vođenje proizvodnje jedino je istočnonjemačka grupa bila potpuno osposobljena i na njihovim postrojenjima nije bilo naših stručnjaka, koji su se u svemu pokazali zaista izvrsnima. Oni su bili organizacijski podređeni predstavnicima isporučitelja opreme, pa im ja nisam bio neposredno nadređen, ali sam ih već zbog njihova nepoznavanja jezika držao na okupu.
Malo “samouprave”
Ljubić se u vrijeme rata bio zatekao u Francuskoj, pa je preko Alžira došao na Srednji istok gdje se uključio u englesku vojsku i rat proveo kao vojni specijalac. On mi je već i svojim iskustvom dosta pomagao. Njima, a posebno onima iz Maglaja kao da su nedostajale “samoupravne rasprave”, pa sam u klubu povremeno organizirao sastanke, na kojima sam dozvoljavao da i mene kritiziraju.
Ovdje ću ispričati samo jednu smiješnu zgodu. U naselju je bilo mnogo supruga, ali i djevojaka uposlenika Konzorcija. Po cijeli dan su bile na bazenu, a naši zbog nepoznavanja jezika nisu s njima mogli ni razgovarati. No bila je tu i Slavica, supruga jednog Hrvata koji je radio u Njemačkoj, a na radilištu je kao siemensov stručnjak bio zadužen za instrumentaciju. Bila je velika “vrtirepka”, stalno je izazivala momke. Plašio sam se da bi moglo doći do svađa, pa sam im savjetovao da ništa ne pokušavaju sa Slavicom, jer jedna takva žena može posvaditi usamljenu pukovniju vojnika.
Nije im bilo drago to što sam od njih tražio, ali su to uglavnom prihvatili. Mato je djelovao kao priglup čovjek, ali je bio izvrstan u svome poslu. Na jednom od naših sastanaka u klubu, on je po “samoupravnom običaju” digao dva prsta i obrativši se svima rekao: “Drug Fil’p nam je rekao da ne smijemo …. Slavicu. Ja sam jučer prije podne vidio da je on tri puta otišao iz tvornice, ja mislim Slavici. Svi su se zgledali očekujući kako ću reagirati.
Malo šutio, a onda ga upitao: “Mato što piješ?. Dođi kod mene i dat ću ti flašu najboljeg viskija.” Nitko ništa nije rekao, a Mato me je glupo gledao, Ja sam opet malo šutio, a onda rekao da mi je veliki kompliment što ti Mato misliš da ja s mojih pedeset godina, ne samo mogu, nego da imam snažnu potrebu tri puta to obaviti u jedno prije podne. Na žalost – imao sam pokvaren stomak, a na gradilištu nema klozeta. Nastao je opći smijeh.
Iz Zagreba mi je stigla moja tek objavljena knjiga: Mjerenje protoka fluida. Bila je dobro opremljena uz dosta izvrsno načinjenih crteža, a bilo je dosta i matematike, pa premda ne znaju jezik, na kolege je ostavila dobar dojam.
Njemački vodtelji
Biker nije bio tehničke struke, ali je vješto vodio taj izrazito raznorodni tim na gradilištu. On je već dvanaest godini živio u Indiji, oženio je jednu lijepu Indijku i dobro se snalazio s vlastima ne samo u Sylhetu, nego i Dhaki.
Ne znam na koji je način Milke dobio položaj tehničkog direktora. On je zapravo bio stari majstor za proizvodnju papira na starim strojevima, o proizvodnji celuloze je znao vrlo malo, a u Chataku su bile čak dvije različite linije proizvodnje: od jute i od bambusa s mnogim tehnološkim specifičnostima. On je uglavnom šetao kroz pogone i gunđao, bio mi je neposredni šef, ali mi nikad nije dao ni jedan zadatak, niti je od mene tražio da ga o nečemu izvještavam. Međutim, u razgovorima je stalno kritizirao Bikera i Kohla.
Džaja istukao Eichingera
Voest je imao svoje tehničare, ali im je šef bio dosadni birokrat Eichinger, koji je morao povremeno slati pismene izvještaje. Malo je toga razumio što se događa pa je od Džaje tražio da ih napiše. Džaja ga je izvještavao usmeno, ali zbog slabog poznavanja jezika to nije uspijevao napisati. On se svakih petnaestak dana napio, a onda je bio prilično rabijatan. Dok je jednom bio u takvom stanju, Eichinger je počeo navaljivati da mu hitno treba Bericht (izvještaj). To je pripitog Džaju toliko razbjesnilo da je povikao: “jebo te beriht!” i dobro ga namlatio da je ovaj morao liječniku. Srećom on mu nije bio pretpostavljeni, a ostali su imali razumijevanja, jer su cijenili njegove sposobnosti i nekako bili prihvatili da Džaja ponekad ima “Blau Montag”.
Proslava
Jednom je došlo do ozbiljnih problema na lužnom kotlu, koji je zapravo najsloženije postrojenje u tvornici, pa premda je u klubu bila organizirana nekakva proslava, ja sam ostao na postrojenju sve dok se nisam uvjerio da je problem uspješno riješen. Presvukao sam se u stanu i odjenuo bengalsku košulju s prekrasnim “zlatnim” vezom na prsima i došavši u kub prišao sam stolu za kojim su bili Milke, dr. Will i još neki inženjeri.
Bilo im je drago kad sam im rekao da je kotao u pogonu, a Milke se smijao govoreći da s ovom košuljom izgledam kao slavenski kralj. Pozvali su me da sjednem kod njih, a onda je stigao i Džaja. Bio je bez košulje i zamazan, vidjelo se da je umoran, ali i već prilično pijan, pa čim je stigao počeo je mahati rukom lijevo-desno, upirući prstom u Milkea i Willa pijano im se obraćajući:
“Vi Nijemci ništa ne znate… Da nema nas Jugoslavena vi nikad ne bi pokrenuli ovu fabriku…”.
Bilo mi je neugodno pa sam ustao i dao mu moju čašu piva, nagovarajući ga da odemo u stan da se on presvuče, pa onda dođemo. Nekako sam ga nagovorio, a čim je došao u stan strovalio se na krevet i zaspao.
Kad sam se vratio pokušao sam na neki način popraviti Džajino glupo ponašanje, na što mi je Will rekao da se nemam potrebe ispričavati, jer da inženjer Šeremet na određen način ima pravo.
“Mi Nijemci, ali i Japanci ne znamo improvizirati. Radimo po propisima ili nikako. Ako nam na važnom mjestu otkaže manometar, mi ćemo zaustaviti pogon dok ne otklonimo kvar, dok će te vi nekako improvizirati, ali bez opasnosti za pogon. Činjenica je da bismo bez vas imali teškoća. Mi se često kladimo hoćete li uspjeti otkloniti neki komplicirani nedostatak. Zanimljivo je da uvijek uspijete.”.