piše: Slavica Sarkotić
Danas u avionu gledam prekrasnu mladu mamu s djecom.
Gužva je, nervozna su, plaču.
Djeca su prekrasna kao i mama.
Djeca vrište, traže omu.
Maleni su i govore samo njemački.
Mislim na moju Sani koja odmalena obožava hrvatski. Tko zna, možda će i maleni naučiti kad malo poodrastu.
Na sve što djeca kažu mama odgovara: „Ja, mein Schatz“.
Oma/baka sjedi naprijed, nije mogla dobiti mjesto s njima, djeca urlaju hoće omu.
Konačno neki čovjek pristaje se zamijeniti za mjesto i odlazi naprijed.
Oma/baka otraga k unučadi.
Koliko sam shvatila oma ne govori njemački, ona nešto šapće, djeca se polako smiruju, još malo pa će Zagreb.
Razmišljam koliko nas ima baka/oma čijeg je pola srca negdje drugdje, daleko od doma.
Moj je sin otišao u Berlin zbog ljubavi, danas odlaze jer ovdje ne vide perspektivu.
Bit će takvih baka/oma sve više.
Taman su zaspali eto Zagreba.
“Mami, mami”, plače dijete.
“Ja, mein Schatz.”