SRPANJ / reminiscencija
piše: Slavica Sarkotić
Srpanj. Početak srpnja. U zraku titra onaj staklasti odsjaj jare, negdje u krošnji pijuće žedni ptić, na drvenom plotu okrenuti naopačke suše se crveni i plavi lonci za mlijeko.
Sjedim s bakom na kockastoj crveno – zelenoj deki prostrtoj uz dio zida koji je u sjeni.
Preda mnom otvorena knjiga, slova mi titraju pred očima, žmirkam od vrućine.
Ljetni su praznici i vrijeme nema neku odveć veliku ulogu u danima koji slijede, zato je sve nekako usporeno i u izmaglici.
U susjednom dvorištu glasaju se guske i mlate svojim velikim krilima, tu i tamo se i potuku, slak je svojim bijelim cvjetovima opleo usahlo stablo breskve.
Glasovi ljudi koji dopiru kroz otežali zrak zvuče neobično i daleko.
Tu i tamo začuje se tupi udarac, kao da netko metlom mlati po tepihu. To krave u štali repovima tjeraju dosadne muhe.
Baka je skinula rubac, i njena prosijeda kosa u suprotnosti je s tamnom bojom njene odjeće.
U ruci drži kuhinjski nož i laganim pokretima guli zelenu jabuku petrovku.
Dodaje mi očišćene kriške, a oguljena kora pada na zemlju.
U travi čujem zrikavce, i pčele zuje dok sišu nektar s cvijeća. Procvale su prve gladiole u pastelnim bojama.
Sunce već izviruje iznad krova i naša oaza u hladu se smanjuje, malo sam pospana, sve je nekako nestvarno, usporeno, i uvijek je prisutan onaj osjećaj iščeznuća, prolaznosti, nekog nestajanja, nekog zastoja u vremenu, nekog propuštanja nečega, nekog žala, kojem razloga ne mogu pronaći do dana današnjega.