DOGAĐALO SE MNOGO TOGA

Piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Negdje u proljeće Marija se zaručila s Josipom Keržanom, koji je u vrijeme studija igrao u HAŠK-u ili Građanskom. No on je sada bio ustaški poručnik i često je bio izvan Tuzle, pa se ona češće viđala s domoranskim topničkim poručnikom Stjepanom Novoselićem. Bio je to zgodan visok mladić, ali meni nije bilo drago što ona s njime šeta kad nema Joze. Jednom sam je čak potjerao s plesa u dvorani hotela Bristol.

Dao sam letak vojniku.

Jedne nedjelje poslije mise okupili smo se u parku časničkog doma. Tu sam sreo jednog poznatog dočasnika neke od nejmačko-hrvatskih postrojba. Malo smo popričali, a onda sam sam mu dao onaj letak. Pogledao ga je i kad ga je htio spremiti u džep, priskočio je jedan satnik istrgnuvši mu letak iz ruke.

Ja sam se ukočio od straha, a kad sam pogledao onog zliosretnog dočasnikia, on je stajao u stravu mirno, a lice mu je bilo purpurno crveno. Sa strahom sam čekao što će se dogoditi kad satnik pročita sadržaj letka – a činilo mi se da to čitanje traje beskrajno dugo. Kad je konačno dovršio čitanje, presavio je letak i stavio ga u džep, gledajuči pri tome negdje ustranu, pa glasno, ali više za sebe izgovorio: “E, kad bi se svi hrvatski mladići ovako ponašali». Zatim se strogo obratio obojici: “O ovome nikome ni riječi, zbog ovoga se može i glava izgubiti”, okrenuo se i bez pozdrava brzo udaljio.

Logorovanje u Zagrebu.

Tuzla je imala jaku i brojnu križarsku organizaciju, a krajem školskog raspusta je orgazirano 15-dnevno logoravanje križara iz cijele Hrvatske. To je trebalo biti negdje u Zagorju, ali je zbog opasnosti od partizana odžano u Zagrebu, u biskupskom parku uz katedralu. Taj je park tada prema ulici bio ograđen. Spavali smo u šatorima, svi smo bili primljeni kod nabiskupa Stepinca koji je sa svakim od nas malo porazgovarao. Uvečer smo uz malu logorsku vatru priređivali priredbe, kojima je pored Nadbiskupa u par navrato prisustvovao i papin legat Marcone. Pored ostalih uloga u priredbama ja sam bio zadužen za recitacije. Govorim vrlo glasno i razgovjetno, a nakon jedne recitacije me je papin legat pogladio po glavi. Ne znam da li je razumio hrvatski, ali su ga se sigurno dojmili ritam redanja strofa i zvonkost glasa.

Hrana je bila vrlo dobra, a ja sam se posebno iznenadio i obradovao kad sam vidio da se u slastičarni mogu kupiti prave žemlje od bijelog brašna i kiselo mlijeko u keramičkim čašama.

Bijeli partizani i Strašna Pavelićeva zabluda.

Ljeto je prolazilo i dolazila je jesen. Politička je situacija bila vrlo napeta. Sve se više govorilo o organiziranju “bijelih partizana”, koji bi trebali komunistima preoteti sve hrvatske partizane nekomuniste, ali i prebjege iz njemačkih vojnih formacija, kojih je bilo sve više.

Vijest o zatvaranju dvojuce ključnih ministara hrvatske Vlade, Vokića i Lorkovića, potpuno me je zaprepastila. Danas mi je zaista teško shvatiti koliko sam ja s mojih šesnaest i pol godina mogao shvatiti ona izvanredno složena politička gibanja, ali u ratovima se brzo sazrijeva. Sve do tada sam stalno u džepu nosio Pavelićevu sliku, i ona me je jedniom spasila kad me je navečer na korzu uhvatila njemačka racija. Kad su mi vidjeli tu sliku, odmah su me pustili, s tvrdnjom da: «takvi solidni mladići moraju ostati u gradu». Međutim, čim sam čuo da su Vokić i Lorković zatvoreni, tu sam sliku pocijepao i bacio. Također sam u stanu sa zida skinuo Pavelićevu sliku. Otac je rijetko dolazio iz Bos. Broda, a kad je vidio da sam skinuo sliku, samo me je zabrinuto pogledao i rekao mi da šutim. Rekao je i da misli da će Pavelića zamijeniti Maček.

Očevo tumaćemje odnosa prema Nijemcima.

Ja sam već dulje vremena bio zbunjen ponašanjem Nijemaca, koji su sve više na svoju ruku regrutirali naše ljude u svoje vojne postrojbe. Kad sam pitao oca kako to da naši saveznici u našoj nezavisnoj državi mogu činiti takve stvari i zašto ih on smatra prijateljima, on mi je rekao da nam Nijemci jesu saveznici, i to dobri, ali nam nisu prijatelji. Rekao mi je da se Srbije više ne moramo plašiti, ali da Hrvati za svoju budućnost zapravo imaju samo dva dva velika idejna neprijatelja: naciste i komuniste. Komunisti su opasniji i, kako je rekao: “ja koliko mogu pomažem Nijemcima da pobjede komuniste, a oni će i tako izgubiti rat od Engleza i Amerikanaca”.

Poremećen osjećaj sigurnosti.

Osjećaj sigurnosti kojemu su najviše pridonosli snaga i civilizirano ponašanje vojske 5. i 8. domobranske pukovnije, počeo je nestajati kad su te domobranske pukovnije premještene u Slavoniju, gdje se pripremao front protiv u Srbiji ojačanih partizana i sovjetskih snaga koje su se sve više približavale. Prigodom spontanog ispraćaja na željezničkoj postaju mnogi su ljudi plakali. Plakali su čak i oni građani iz čijih je obitelji neki član bio u partizanima. Plakali su zbog izgubljene sigurnosti koju su nam ulijevali ti naši vojnici. Umjesto najavljenog nekog drugog domobranskog garnizona u Tuzlu se došle njemačke i manji broj vojnika njemačko-hrvatskih postrojba. Koliko god smo se radovali njemačkoj vojsci koja je Tuzlu bila oslobodila od partizanskog divljanja, ove smo vojnike doživljavali kao strance. Nije bilo nikakvioh uhićenja, niti progona, ovo jest bila saveznička vojska, ali osjećej da to više nije naša, domaća vojska, već je sam po sebi ulijevao nesigurnost.

Priupremam se za povlačenje.

Početkom listopada još nije bio došao obećani domobranski garnizon, a sve se više govorilo da će sva vojska zbog «skraćivanja fronta» napustiti Tuzlu. Razgovarao sam o tome s mojim prijateljem Marjanom Jankijevićem i njegovom majkom. Kao što sam već spomenuo, njegov se je otac, bivši domobranski pukovnik prigodom pada Tuzle bio priključio partizanima. Rekao sam da ja ne želim ostati u Tuzli, gdje bih se morao «dobrovoljno» priključiti partizanima i skupa se s komunistima boriti protiv vlastite države. Marjanova je majka malo razmišljala i konačno odlučno rekla da bi i Marjan trebao ići sa mnom, pa me zamolila da ja to organiziram.

Nekoliko dana kasnije pored naše su kuće počele na putu prema Brčkom prolaziti njemačke postrojbe. Otšao sam do Marjanove kuće i rekao im da ja krećem sutra ujutro i ako Marjan ide neka dođe do mene oko osam sati. Pozdarvio sam se se sa svima i prije nego što sam otišao Marjanova majka mi je zaželjela sretan i put i neka me čuva dragi Bog.