piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kod Askanije je boravio i mladi bračni par švedskih inženjera, kao i jedan stariji Kanađanin. Ponekad smo se znali zajedno naći kod Ganclina tražeći dokumentaciju i prospekte koji su nam trebali.
Kanađanin je izvrsno govorio njemački, pa je sa mnom govorio njemački, ali je zanimljivo da je s Ganclinom govorio isključivo engleski – čak i kad se uključivao u moj, ili razgovor Šveđana na njemačkom jeziku on je govorio engleski, a tako je i Ganclin odgovarao njemu.
Ako su smatrali da bih i ja trebao znati što su govorili, Ganclin, ili on su mi to preveli na njemački. Zaista me je nervirala ta Kanađaninova anglofilska bahatost.
Resi bar
Par dana nakon našeg dolaska Ganclin me je pitao da li želimo da nam pokaže noćni život Berlina. Naravno da sam pristao i kad se spustila noć on nas je kolima odvezao u Resi Bar, za koji je rekao da je tehnički najsavršeniji bar na svijetu.
Nikada ranije nisam bio u nekom baru, ali kad smo ušli u diskretno osvijetljenu ogromnu dvoranu, već prvi dojam je bio fantastičan. Glazba je tiho svirala nekakvu skladbu za tango, a brojni parovi su plesali. Oko cijelog velikog plesnog prostora bio je oko dva metra povišen prostor sa lagano ograđenim stolovima, a uz svaki stol je bila povišeno postavljena lanterna, na kojoj je sa sve četiri strane na staklu bio ispisan broj stola.
Kad smo sjeli pogled mi se prvo zadržao na vrlo živim događanjima na velikoj pozornici. Dok su parovi uz glazbu lagano plesali, ispred zavjese su malo raspršeni mlazovi vode iz brojnih pokretnih sapnica također “plesali” u ritmu glazbe, a istovremeno su osvjetljavani različitim bojama – opet u ritmu glazbe.
Dojam je bio nezaboravan, a kako su to tehnički ostvarivali u vrijeme kad još nije bilo kompjutora, ni danas mi nije jasno. Tek nakon duljeg vremena, svratio sam pažnju na pivo koje je kelner već ranije donio i na stolu ugledao telefon, a pored njega jedan otvor iznad kojeg je pisao da je to pneumatska pošta. Pitao sam Ganclina čemu to služi, a on mi je rekao da s tog telefona mogu birati bilo koji broj stola u dvorani, a ako na papiru napišem poruku nekomu s kim želim uspostaviti kontakt, dovoljno je da na pisamce napišem broj stola i ubacim u taj otvor, a ono će se za par sekundi naći na tom stolu.
Dugo smo se tu zadržali. Bilo je prekrasno i opuštajuće. Kad god na TV slučajno naiđem na prikaze današnjih barova i plesnjaka u kojima je atmosfera gotovo patološki nabijena bučnom glazbom, bljeskanjem snažnih bljeskalica, laserskim zracima, i pravim akrobacijama plesača, uvijek se sjetim tog berlinskog bara iz onog vremena.
Bar u Istočnom Berlinu
Kad sam sutradan ispričao Đuri gdje smo bili, on se nasmijao i rekao da je u svom velikom stanu bio previše usamljen pa je u tom baru našao ženu koju je doveo, a ona je sa sobom dovela sestru i majku. Dalje je rekao da će nas navečer odvesti u bar u Istočnom Berlinu, pa da vidimo kakva je razlika.
Krenuli smo Đurinim crnim Mercedesom nešto prije 22 sata. Ispred Brandenburških vrata stajao je graničar, koji nam je samo mahnuo rukom da prođemo, ali nas je s druge strane zaustavio istočnonjemački vojnik, tražeći dokumente. Budući da se s jugoslavenskom putovnicom i bez vize može iz zapadnog prelaziti u istočni dio grada, vojnik je putovnice pažljivo prelistao, vratio nam ih i zaželio nam ugodnu zabavu.
Dok su u zapadnom dijelu grada ulice bile blistavo osvijetljene i pune svijeta, ovdje je bila prava pustoš. Zbog slabog osvjetljenja ulice su bile u polumraku i potpuno prazne. Nigdje ni jednog čovjeka ni automobila. U jednom smo trenutku u daljini ugledali pješaka, pa je Đuro zaustavio i rekao nam da izađemo. Na vidiku nije bile ni jedne cijele kuće, polumračna cesta prazna, a u apsolutnoj tišini samo se čulo glasno odzvanjanje koraka – što je djelovalo potpuno nestvarno. Čak i na selu se čuje barem lavež pasa, o ovdje osim: tup, tup, tup; odzvanjanja koraka – ništa.
Nakon nekog vremena konačno smo stigli u manje razrušeni dio grada i ušli u veliku zgradu u kojoj se nalazio bar. Bila je to velika dvorana s plesnjakom okruženim stolovima, od kojih je većina bila nezauzeta. Mali glazbeni sastav je svirao, a samo je nekoliko parova plesalo i to uglavnom ženskih. Muškaraca je bilo vrlo malo. Sjeli smo za stol i naručili pivo. Atmosfera je bila nekako tužna, pa smo mi ubrzo otišli.
Šetnja danju Istočnim Berlinom
Sutradan je bila nedjelja, pa smo Mujo i ja otišli da pješice pogledamo taj nesretni dio Berlina po danu. Ispred Brandenburških vrata su na nekoliko stolova bile mjenjačnice novca. Đuro nam je rekao da se jednu zapadnu mijenja za četiri istočne marke, ali da zamijenimo malu količinu, jer ih nemamo gdje potrošiti.
U ulici Unter den Linden bio je niz novih višespratnica s fasadama obloženim pločicama, od kojih su mnoge već otpale. Poslije smo saznali da su to izgradili Rusi, a to je zapravo i bilo skoro jedino što je nakon rata uopće bilo izgrađeno. Nakon te ulice i dalje su ulice bile uredno asfaltirane i čiste, ali sa strane praktično nije bilo ni jedne cijele kuće, nego samo ruševine. Samo je ponegdje prizemlje, barem sa strane ceste bilo nerazrušeno, a na cesti ni žive duše. Čak nije bilo ni pasa.
Bili smo žedni, pa kad smo na jednoj takvoj zgradi vidjeli reklamu za pivo, spustili smo se nekoliko stepenica i ušli u mali podrumski lokal. Gostiju nije bilo, a kad sam gospođu za šankom zamolio dva piva, tražila je iskaznice. Pokazali smo joj putovnice, ona ih je uvježbano prelistala i rekla da nas na žalost ne smije poslužiti, jer nemamo istočnonjemačku vizu.
Kad sam joj rekao da smo jako žedni pa možemo li barem dobiti po čašu vode, ona se malo zamislila i popevši se tih nekoliko stepenica povirila na cestu. Zatim se vratila, natočila nam pivo i rekla da brzo popijemo. To smo i učinili, zahvalili se brzo platili i izašli.
Nakon nekog vremena naišli smo na nerazrušeni dio grada, a uskoro i na Alexanderplatz. Zgrade nisu bile porušene, ali su sve fasade bile stare. Sve je izgledalo nekako tužno. U zgradama oko trga bilo je i mnogo izloga ali osim plakata političkog sadržaja i karikatura zapadnonjemačkog kancelara popraćenih tekstovima kao npr. : “Dolje krvavi Adenauer!” – Izlozi su bili prazni.
Obzirom da je bila nedjelja dućani su bili zatvoreni i samo je pred jednom trafikom koja je bila otvorena bilo ljudi. U Izlogu su osim novina i knjiga bile izložene i različite sitnice, pa smo ušli da pogledamo. Unutra je bilo nekoliko muškaraca u civilu, a da su to bili državljani SSSRa lako je bilo zaključiti po crvenim sovjetskim putovnicama koje su držali u rukama. Kupili smo nekoliko sitnica i platili u istočnonjemačkim markama. Obzirom na boju putovnica prodavač nam ih nije pregledao, jer je mislio da smo i mi Rusi. Među tim sitnicama bila su kliješta za sječenje noktiju koja sam platio samo četiri istočnonjemačke marke, a i danas su potpuno ispravna.
Skupi ručak
U jednoj od velikih starih zgrada bio je i restoran. Bili smo gladni pa smo ušli, ali nakon što nam je pregledao putovnice kelner nam je rekao da tu ne možemo ručati. Kad sam ga pitao možemo li igdje dobiti ručak, rekao je da je za strance jedino hotel Jadran. Donio je kartu grada i pokazao mi kako možemo tamo doći.
U restoranu tog hotela bilo je puno gostiju. Sjeli smo za jedan prazan stol i kad sam pregledao jelovnik s ponudom izvrsnih i preračunato vrlo jeftinih jela, odlučio sam se na obilan ručak, jer tako ćemo i potrošiti istočnonjemačke marke koje smo dobili u mjenjačnici ispred Brandenburških vrata. Račun je iznosio za svakog od nas po 25 maraka, što odgovara nešto preko šest zapadnonjemačkih. Cijena standardnog ručka u zapadnoberlinskim restoranima bila je 5 DEM, pa sam smatrao da smo za male novce sebi možemo priuštili vrlo dobar i obilan ručak. Međutim: šok! Kad smo na stol stavili 50 istočnonjemačkih maraka, kelner nam je rekao da kao stranci ručak trebamo platiti u zapadnonjemačkim.
Platili smo i odmah krenuli da što prije napustimo Istočni Berlin. Đuro nam je rekao da on to nije znao, jer kao Jugoslaven i stanovnik Zapadnog Berlina u restoranima plaća njihovim novcem, da tim novcem ne može kupovati nikakvu robu, ali da mu to omogućuje uspješno ilegalno trgovanje.
Istočna Njemačka ima nekoliko kvalitetnijih tehničkih proizvoda, koji se kao izvozna roba prodaju i na Zapadu. Građani Istočnog Berlina slobodno ih kupuju, ali ih nipošto ne smiju prodati nekom posjetiocu sa zapadne strane. Vlasti povremeno provjeravaju da li je to i komu je prodano. Naveo je primjer vrlo kvalitetnog fotoaparata Praktica, koji na Istoku, kao i na zapadu košta 400 maraka. S nekim hrabrijim Istočnoberlinčaninom se dogovorio da kupi taj fotoaparat.
U mjenjačnici se 150 DEM razmijeni za 600 istočnih, kojima plati taj fotoaparat, a zatim se u Zapadnom Berlinu proda za 300 DEM. I jedni i drugi su izvrsno zaradili, za uloženih 150 dobiveno je 300 DEM, a onaj u Istočnom Berlinu za 400 koliko je platio aparat prodajom je dobio 600 maraka! Njemačka je i iz propagandnih razloga u Zapadni Berlin ulagala više nego u svoje ostale gradove, a premda još nije bio podignut zid.
JOŠ O BORAVKU U BERLINU
Izlez na jezero
Berlin je bio u neprijateljskom okruženju, pa su se građani osjećali ugroženima. Stoga su svaki slobodni trenutak iskorištavali za nekakvu zabavu. U takvim okolnostima gospodin Ganzlin je skoro svako veče dolazio po mene kolima i vodio me u različite lokale i privatne klubove, gdje smo se ugodno družili. Radi slabog poznavanja jezika, Mujo obično nije išao s nama.
Jedne subote mi je rekao da pozovem i Muju, je će nas sutra prije podne izvesti na obilazak grada. Nakon duljeg kruženja gradom dovezao nas je do obale prekrasnog velikog jezera. Dan je bio sunčan, a na obali na kojoj smo se zaustavili bili su postavljeni stolovi za kojima su sjedili brojni posjetitelji. Sjeli smo za jedan stol. Od kelnera je “posebno za nas” naručio piće Berlienerweis. Posluženo nam je u velikim kupastim čašama, bilo je crveno smeđe s bogatim ružičastom pjenom iznad tekućine. Bilo je izvrsno, a na moje pitanje što je to, odgovorio je da je to pivo u koje je doliven malinov sok.
Druga strana jezera
Strana jezera na kojem smo sjedili bila je puna posjetitelja i samo s ponekim stablom, druga je bila potpuno pošumljena i bez ikoga. Dok sam ja razgledao Ganzlin mi je protumačio da druga polovina jezera pripada Istočnom Berlinu. Zatim mi je s dvije bočne strane jezera pokazao oznake i protumačio da zamišljena crta između tih oznaka predstavlja granicu.
Kad sam pažljivije pogledao šumu, ugledao sam niz karaula, a u svakoj je bio vojnik. Ispričao nam je da je prošle godine jedan plivač neoprezno preplivao tu zamišljenu granicu, pa je odmah snajperskim metkom pogođen u glavu. Oni ubijaju bez upozorenja – rekao je ljutito.
Kad je kelner obračunao to što smo popili, meni je bilo neugodno da Ganzlin stalno plaća, pa sam ovaj puta ja želio platiti. Nakon kraće prepirke Ganzlin se složio. No, kad je kelner upitao treba li mi račun, ja sam rekao da ne treba, a Ganzlin je brzo rekao da treba, uzeo račun i pažljivo ga stavio u novčanik. Tek tad sam shvatio da me on izvodi službeno, pa da troškove plaća Askania. Tako mi je konačno postalo jasno i zašto svaki put gad dođe po mene, na obližnjoj benzinskoj stanici kupuje benzin.
Ponuda velike životne skretnice
U Berlinu sam se izvrsno provodio i osjećao sam se ugodnije i bezbrižnije nego ikad, ne samo na brojnim službenom putovima, nego i na godišnjim odmorima. Tako bi ostalo da mi se pred sam kraj boravka nije pojavila jedna “životna skretnica”, koja mi je mogla radikalno promijeniti daljnji tijek života.
Nešto prije ručka pozvao me je gospodin Ganzlin da dođem u njegovu kancelariju. Kad sam ušao tamo sam zatekao još jednog gospodina, a upoznajući nas gospodin Ganzlin je rekao da je to predstavnik tvornice papira iz Dahaua kod Minhena. Zatim je rekao da kod njih timski rade grupe specijaliziranih stručnjaka, a da po njegovim saznanima ja jednaku pažnju uz sve vrste instrumentacije, posvećujem i tehnologiji.
Tvornica koju zastupa ovaj gospodin priprema proširenje, pa smatra da bi im takav stručnjak širokog profila dobro došao. Zatim je prepustio riječ gostu, kojemu se na žalost ne sjećam imena. On je govorio vrlo kratko i konkretno. Rekao je da je razgovarao s upravom i oni mi nude da s njima potpišem ugovor na pet godina. U prvoj godini ne bih preuzeo odjel tehničke kontrole (kako se izrazio), nego na upoznavanje tvornice i intenzivnu dospecijalizaciju. Tijekom te godine bih primao 4.000 DEM mjesečno. U iduće četiri godine bih primao više, a koliko – to ovisi koliko bih bio uspješan.
Bio sam iznenađen do zaprepaštenja. Doimalo me se kao sa sanjam. Kad sam malo sredio uzburkane misli rekao sam mu da sam počašćen tom ponudom, i pod nekim drugim okolnostima da bih taj ugovor odmah potpisao, ali da postoji niz teškoća, pa da prije svega moram provjeriti da li bih od jugoslavenskih vlasti uopće mogao dobiti dozvolu za tako dugi boravak izvan zemlje, pa da tek onda mogu razmišljati o ostalom. Stoga odmah idem u Jugoslavensku Komisiju u Berlinu, koja obavlja i konzularne poslove. Na to mi je on kratko rekao da ga politika ne zanima i da je njima potpuno svejedno hoću li imati ili ne jugoslavensku putovnicu. On mora otputovati nazad, a da ja o svojoj odluci kažem gospodinu Ganzlinu. Pozdravili smo se, a ja sam gospodinu Ganzlinu rekao da odmah idem u Komisiju provjeriti kakve su mi mogućnosti.
U Jugoslavenskoj komisiji su mi rekli da to uopće ne dolazi u obzir.
Cijeli sam dan razmišljao i kombinirao za i protiv. Prije svega, nisam želio ilegalno ostati u Njemačkoj, pa da se – kako sam tada razmišljao – nikada više ne mogu vratiti. Supruzi i kćerci sigurno ne bi dozvoli izlazak.
Osim toga, smatrao sam da ću nakon povratka s prakse kod Siemensa doći s kompletnim znanjem, pa će sva instrumentacija u tvornici biti u funkciji.
Sve to nasuprot novom zanimljivom poslu i za mene neshvatljivo velikoj plaći. Volkswagen je tada tamo koštao 5.000 Dem. No, nikad nisam bio pohlepan na novac. Korisno ga je imati, ali sam i ipak odbio tu fantastičnu ponudu.
Da sam tu ponudu dobio samo dvije godine kasnije, kad je 6l. g. odobrena ekonomska emigracija, tad bih sigurno prihvatio, ali kad danas o tomu razmišljam, mislim da je bolje da nisam. Istina, bio bih bogat ali usko usmjeren samo na tehniku, a ovako sam bio u prigodi neshvatljivo proširiti moje znanstvene ali i duhovne vidike i to mi je drago, premda sam sada siromašni umirovljenik. Siguran sam da se mnogi ne bi sa mnom složili.
Povratak
Došlo je vrijeme za povratak, a budući da sam nazad trebao putovati željeznicom preko teritorija DDR, zbog dobivanja vize otišao sam u njihovo Ministarstvo vanjskih poslova. Odmah sam je dobio, dobio sam i račun na četiri marke, ali na moje iznenađenje oni nisu primali svoje, nego sam morao platiti markama njima mrske Zapadne Njemačke.
Nakupovao sam različitih stvari, a za kćerkicu mi je Đuro za male novce prodao dječji bicikl, kakav u Jugoslaviji nikad nisam ni vidio. Osim toga mi je za pola marke prodao izvrsno očuvan, inače skupocjeni panama šešir. Rekao mi je da ga je davno toliko i platio, ali da siromašne takve stvari ne zanimaju, dok bogati njemu i ne svraćaju u dućan.
Mujo je ostao još nekoliko dana, tako da napuni puni mjesec prakse. Za samo 200 maraka kupio si je rabljeni motocikl Zbrojovku, pa sam mu još pomogao oko formalnosti izvoza i transporta. Kasnije je na republičkim utrkama na tom motociklu osvojio drugo mjesto. Ja sam bez nekih posebnih događanja stigao u Maglaj, gdje sam saznao da su me već prijavili za dvomjesečni seminar kod Simensa u Karlsruheu, a trebao sam uskoro otputovati.
…