ELEKTRIČAR

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moje sjećanje na minulo stoljeće”

Odgodio sam polaganje zadnjeg ispita.

Gradivo iz Racionalne mehanike je vrlo obimna i teško, pa sam definitivno odustao od pokušaja da do jeseni diplomiram, a u Beograd ću krenuti tek uoči jesenskog ispitnog roka. Želim slušati ispitivanje, jer se i tako mnogo toga nauči.

Do tad ću se odmarati i nastojati potpuno stabilizirati zdravstveno stanje. Uglavnom sam obavljao samo lakše poslovne. Šetao sam i odmarao se. S fotoaparatom sam ponekad odlazio tamo gdje je bila kakva proslava, krstitke, vjenčanje i slično. Snimao sam, u Derventi mi je fotograf načinio slike, odnosio sam ih, a oni nestrpljiviji koje sam snimao dolazili su da ih pogledaju. Svi su ih rado kupovali, pa sam skupio dovoljno za put i uplatu za menzu.

Egonovi sele u Zagreb

Od Egona sam dobio pismo u kojemu mi javlja da njegovi zbog očeva premještaja sele u Zagreb, pa da se pobrinem za smještaj kad se vratim u Beograd. Njegova mama će moje stvari ostaviti kod susjeda. Pohvalio mi se da se izvrsno snašao na fakultetu, kao i u novoj sredini i izrazio žaljenje što se nećemo vidjeti.

Morao sam rješiti pitanje stanovanja, pa sam odmah pisao Seadu da ode na Voždovac i pita Bogdana mogu li tamo dobiti smještaj. Sead mi je odgovorio da je Bogdan premješten na mjesto upravnika novootvorenog Studentskog grada na Novom Beogradu i da će me svakako primiti.

Električar

S vlaka sam sišao u Zemunu i odatle prvo otišao u Studentski grad. Bogdan se vrlo obradovao mome dolasku. Njihov električar Mićo uskoro odlazi na stručnu izobrazbu u Zapadnju Njemačku što mu je osigurao nekakav rođak koji radi u Ministarstvu vanjskih poslova. Bogdanu bi bilo drago da ja preuzmem taj posao. Naravno, radosno sam prihvatio ponudu. Zatim je došao knjigovođa Drame, Slovenac i vrlo pedantni birokrat, koji je trebao riješiti formalnost. Mićo ostaje na poslu do kraja mjeseca, tako da me može upoznati s radnim zadatcima.

Bogdan me je zatim odveo u sobu razglasne stanice, koju bih također trebao preuzeti, Mićo se nije u tomu snalazio. Potpuno nova oprema studija nalazila se u velikoj sobi. U posebno građenom stolu bili su ugrađeni radio, stolni mikrofon, automatski gramofon za deset ploča, magnetofon koji sam tada prvi put vidio. No taj još nije imao traku, nego žicu na koju se snimalo. Ispod radne ploče stola bilo je snažno pojačalo, a na dvorištu je bilo nekoliko zvučnika. U studiju su mi odmah namjestili i krevet za spavanje, pa neću trebati zauzeti studentsku sobu.

Nekoliko sam narednih dana dosta boravio na fakultetu i slušao polaganje ispita. Morat ću puno raditi ako mislim položiti u prvom pokušaju. Nakon osmog semestra uz Bošan Đorđa i Davitka Davitkova, od cijele grupe jedino sam ja apsolvirao s jednim zaostalim ispitom. Njih dvojica su diplomirali, a ja sam ostao. Bolest mi može biti opravdanje, ali o tomu nisam razmišljao.

Jednog dana me je zaustavio Davitko. Rekao mi je da su on i Bošan dobili zaposlenje u tvornici Radio-rendgen uređaja u Nišu. On je bio iz nekog sela uz granicu s Bugarskom, velika sirotinja, još uvijek je imao nekakvo poluseljačko odijelo, pa mi je rekao da ga je sram takav otići u tvornicu i stidljivo me je pitao da li bih mu htio posuditi bilo koji od dva mantila koja sam imao. On će sebi kupiti od prve plaće, a meni će moj mantil vratiti. Posudio sam mu onaj zeleni koji sam dao sašiti. Kad ga zakopčao u njemu je izvrsno izgledao.

Dugo o njemu nisam ništa čuo, a nisam se ni raspitivao. Jednog sam dana fakultetu sreo Bošana pa sam ga pitao  kako se Davitko snašao u tvornici. Rekao mi je da je Davitko jednom otišao kući i od tamo pokušao prebjeći u Bugarsku. Na granici su ga ubili graničari. Tako je jadni Davitko izgubio život, a ne znam ima li kakve simbolike u tomu što su mecima izbušili i moj mantil.

Izgradnja Novog Beograda na srijemskoj obali Save skoro u cijelosti je obustavljena nakon spora sa Sovjetima. Od velikog Studentskog grada dovršena su dva L-bloka u koja se moglo useliti oko 2.000 studenata. U tz. “ženskom bloku” boravilo je oko 600 studentica, dok su u ostalom dijelu boravili muški studenti. Oba su bloka imala portire, a uzajamne posjete nisu bile dozvoljene.

Velika okrugla zgrada menze nije bila dovršena, pa smo koristili jednu prizemnu zgradu s druge strane ceste i udaljenu oko 200 m. Na putu prema toj menzi bilo je nekoliko drvenih baraka, a u jednoj od njih se nalazila ambulanta s nekoliko kreveta stacionara. U susjednoj su bili općinski uredi. U blizini je bilo i nekoliko obiteljskih kuća, a s druge strane ceste dovršen veliki dom kulture, koji – koliko se sjećam nije bio u funkciji. Od Zemuna smo bili udaljeni oko 2 km, a od centra Beograda oko 6 km. Do kraja mjeseca sam s Mićom sve obišao, a onda sam stupio na posao po posebnim Ugovoru. Radno vrijeme mi nije bilo utvrđeno, nego sam osim redovnih obilazaka morao intervenirati po potrebi, a studenti su pozive ostavljali kod portira. Nije bilo nikakve kupaone, pa su studenti odlazili u beogradske kupaone.

Korištenje tzv. “termičke struje” bila je zabranjeno, pa su je studenti, a posebno studentice često krali za peglanje i grijući vodu na rešoima, a često i improviziranim uranjanjem golih žica u posudu s vodom – što je moglo biti vrlo opasno. Stoga sam imao pravo radi provjere i kalauzom otvarati vrata na kojima su bile obične brave. Imali smo svoju posebni transformatorsku stanicu koja se nalazila ispod prostorije razglasne stanice i dužnost mi je bila svaki dan u pola noći je isključiti, a u 6 sati ujutro uključiti. Što se tiče razglasa, uključivao sam ga u 7 sati da bi slušali vijesti, a zatim jedan sat glazbe. To sam trebao činiti i u 12 sati, kao i od 19 do 21:30 sati. Obavještenja sam emitirao po potrebi. Obzirom na specifične uvjete, dobio sam plaću u visini 6.000 dinara (600 dinara manje od Miće, ali dodatno besplatan stan i hranu – što Mićo nije imao.

Razglasna stanica, ambulanta i WC su se nalazili na kraju hodnika, koji je tu bio pregrađen ostakljenim vratima. Sve je to bilo bolje nego što sam mogao i zamisliti. Posao mi nije bio ni težak, ni posebno zahtijevan. Istina, bilo je tu oko dvije tisuće sijaličnih mjesta i mnogo osigurača, jer je na svakih četiri do pet soba bila po jedna kutija s osiguračima. Već nakon mjesec dana potpuno sam se srodio s poslom, a bilo je i zanimljivih druženja. Ambulantu je vodio Kikinđanin Timo Reljin, apsolvent medicine. On je bio prilično suzdržan i samo bi ponekad dolazio slušati glazbu.

Priateljstva

Od samog sam se početka sprijateljio s Branom Timotićem, zvanom Čampur. Ne sjećam se više što je studirao, ali mi je često pomagao u poslu, a kad sam odlazio na fakultet, preuzimao je obveze na razglasu. Djevojke su ponekad kod portira ostavljale i lažne poruke da im nešto popravi, a kad sam došao, smijale su se govoreći da su dobile paket od kuće. Nekada sam tu zatekao i brojnije žensko društvo. Menza je ipak menza, a u paketima je bilo izvanrednih jestiva, posebno kod Vojvođanki. Od muškaraca smo samo Timo i ja mogli ulaziti u ženski blok.

Grad je bio daleko, a posebno zimi je bilo teško odlaziti, pa smo im nas dvojica već i samim time bili zanimljivi. Djevojke su mogle dolaziti Timi u ambulantu, pa samim time i meni. Timo je imao djevojku, a da se time ne bih udaljio od šest stotina potencijalnih prijateljica, ja se nisam vezao. Prvi se puta u životu nisam morao brinuti oko novca. Objektivno to nije bilo puno, ali je bilo puno više nego što mi je bilo nužno za osnovne potrebe. Kad je Tonćo  otišao u vojsku ja sam mu svaki mjesec slao priličan iznos.

Diplomatski magazin

Sead je uspostavio vezu da može kupovati u diplomatskom magazinu, pa mi je kupio izvrstan somot od kojega mi je Šefik sašio sako, kakav se u to vrijeme nigdje nije mogao nabaviti. Zapravo se nije mogao nabaviti nikakav. Kupio mi je i dvije fantastične pidžame kakve nikad ni kasnije nisam imao, te nekoliko pari muških najlon čarapa. U grad sam rijetko odlazio. Nisam više mogao odlaziti ni na prikazivanje onih filmova u dvorani za kontrolu uvoza filmova. Naime, da bi zabavio društvo upravnik je jednom prikazao nekoliko porno-filmova, nakon čega ga je neki nadobudni partijski čistunac tužio i strpali su ga u zatvor. Na znam što je s njime kasnije bilo, ali mi ga je bilo žao. Imao je suprugu i dvije lijepe kćerkice.

Zakupljen kelner

Najmanje jednom mjesečno sam sa Seadom odlazio u restoran Makedoniju, koji se nalazio blizu palate Albanija, odmah u produžetku Terazija. To se posluživala izvrsna hrana i piće, a zbog velike gužve najveći je problem bio dozvati kelnera da te posluži. Nije mi trebalo dugo razmišljati kako ću to riješiti. Otišao sam do kelnera i ponudio mu 500 dinara. On me je začuđeno pogledao i upitao zašto mu to dajem. “Zato da mi odmah nađeš stol i da stalno gledaš hoću li te pozvati, a čim dignem ruku da si odmah došao.” – odgovorio sam mu. Od tada više nije bilo problema s čekanjem.

Zaposlen kao električar.

Na fakultet sam rijetko odlazio, a učenje sam odgodio za neko drugo vrijeme… Zbog velikog broja soba krađu struje za peglanje i zagrijavanje vode nije se moglo lako spriječiti, a zbog toga što mnogi nisu imali rešoe, pa su nestručno improvizirali u jednoj je sobi došlo do snažne eksplozije. Student, Crnogorac, je krajeve ogoljene žica pod naponom uranjao u vodu koja se nalazila u limenoj kanti na koju je bila pričvršćena druga žica. Zbog elektrolize se pri tome oslobađala eksplozivna mješavina kisika i vodika. Kad se voda dovoljno zagrijala on je izvukao žicu iz vode i nepažnjom tim golim krajem dotaknuo kantu, čime je izazvao iskru koja je dovela do snažne eksplozije mješavine kisika i vodika.

Kao odgovorni stručnjak pozvan sam na sastanak u Bogdanovoj kancelariji u kojoj je komisija saslušavala tog nespretnog studenta. Odlučeno je da ga se izbaci iz doma, na što je on zavapio: “O drugovi! Pa kakvi ste to vi ljudi? Umjesto da se radujete što sam ostao živ, vi me izbacujete iz doma.” Nije mu pomoglo. Odmah je morao napustiti dom.

Preopterećen transformator

Kad je došla zima potrošnja električne energije je snažno porasla. To su zapazili i u distribucijskom centru, pa su jedne noći došli i prigodom provjere u trafo-stanici su pronašli da je jedna faza toliko opterećena da zbog neravnomjernosti opterećenja postoji opasnost pregaranja transformatora. Stoga je donesena odluka da će transformator će bit isključen, ako se problem neujednačenog opterećenja ne riješi u roku od petnaest dana. Zabrinutom Bogdanu sam rekao da je to ogroman posao, na kojemu mora raditi ekipa električara, pa mu preostaje jedino da traži ponudu nekog beogradskog poduzeća. Kad je nakon tjedan dana dobio ponudu, bio je još više zabrinut, jer traže 150. 000 dinara, a on to nema u fondovima. Osim toga i rok od 15 dana je prekratak.

Možda bih ja mogao!?

No, tad mi je sinula jedna zanimljiva ideja, pa sam mu rekao kako mislim bih ja to mogao pokušati učiniti s većom grupom starijih studenata elektrotehnike. Nemam nacrte i ne znam što su to kod projektiranja spetljali, ali znadem kako bi trebalo biti. Daj mi četiri dana – rekao sam mu. Ja ću s većom grupom studenata elektrotehnike raditi po cijeli dan. Tri su zgrade, s po tri kata, svaka s posebnim ulazom i puno razvodnih kutija. Najmanje jedan dan nam treba da snimimo stanje. Nakon četiri dana ću ti reći jesam li ili nisam uspio. Ako mislim da jesam pozvat ćemo kontrolu iz Beograda da provjere. To te neće koštati 150, nego samo 24.000 dinara ako ih možeš osigurati i isplatiti nam nakon što distributer provjerom utvrdi da je uravnoteženost opterećenja u granicama normalnog. Osim nas trojice za ovo ne mora nitko znati. Ja ću momcima reći da za račun izvođača radova sređujemo instalacije.

Rizik je naš, jer ako ne uspijemo – nema plaćanja. Uzmi one iz Beograda, a kad počnu raditi zadani rok se može i produžiti. Knjigovođa Drame me zabezeknuto pogledao i odlučno izjavi da je to izvan svih propisa, te da oni to tako ne mogu platiti. No, Bogdan je bio elastični Crnogorac. Drugačije je razmišljao, pa mi je rekao da će on i drug Drame pokusati naći rješenje i da će mi javiti. Nakon jedan sat je došao u moju sobu i široko se osmjehujući rekao da je sve dogovoreno i da odmah počinjem s radom.

Tek kad je Bogdan izašao postao sam svjestan da sam se opet uvalio u nešto čega pozitivni ishod nipošto nije bio siguran. Tu je preko tisuću soba i nemoguće je procijeniti u koliko će ih u vrijeme kontrole netko zagrijavati vodu. Osim toga hoću li među tim budućim inženjerima, koji se uglavnom bave matematikom, a znadem da neki od njih ne znaju sa sigurnošću ni propisno zamijeniti pregoreni osigurač, naći i praktičare? Kako im objasniti tko nas plaća, i nagovoriti da pristanu na uvjet da ce biti plaćeni samo ako uspijemo? Sjetio sam se Čampura. On ima majstorskog instinkta, a za razliku od mene on poznaje mnoge studente elektrotehnike koji tu stanuju. Našao sam ga i doveo u sobu. Ispričao sam mu da po nalogu distributera moramo uravnotežiti potrošnju i da sam predložio da ću za račun izvođača radova i projektanta ja to riješiti s kolegama. Nisam znao koliko će nas raditi, pa sam bez razmišljanja rekao da ćemo ako uspijemo dobiti po tri tisuće dinara, a ako ne uspijemo – ništa.

Pronašao sam izvođače

Čampur nije imao stipendiju, ali mu je otac bio direktor poduzeća Voćar, pa je od njega dobivao i više novca nego što je nužno za troškove studija. No on je rado igrao poker, pa su mu se oči zažarile kad sam spomenuo mogućnost tolike zarade i bez riječi je odjurio tražiti kolege. Doveo je trojicu svojih prijatelja, a svi su bili apsolventi i iz razgovora sam brzo utvrdio da će znati obaviti posao. Ponuda je bila izvanredno obećavajuća: Za stan i hranu u domu plaćalo se 1.800 dinara, a sad im se pruža mogućnost da za 4, ili možda pet dana zarade po 3.000 dinara.

Kad sam ih upitao da li da uzmemo još kolega, žustro su odbili, jer bi u tom slučaju zarada bila manja, a na pitanje što će biti ako ne uspijemo, pa ne zaradimo ništa, onaj iz Kragujevca je uzvratio: “Bre Fićo, ako to ne budemo znali da rešimo, ja napuštam elektrotehniku i upisujem sa na prava. P… mu bre materina, to moramo moći da rešimo!”

Rekao sam im da dođu u moju sobu sutra ujutro u pola sedam i da četiri dana nitko od njih ne može nigdje otići. Osim toga sam im rekao da nikomu ne govore o bilo kakvom plaćanju, nego da jednostavno kažu da meni pomažu srediti instalacije, što im je dobra praksa.

Uspjeh!

Nema nikakva smisla opisivati što smo sve radili. Zbog impresije veličine posla na razvodnim kutijama nisu radili pojedinačno, nego po dvojica, a nekad i četvorica, a često sam i ja dolazio. Prvog smo dana potpuno snimili situaciju. Instalateri su zaista to nestručno izveli jer su najveći broj soba priključili na onu fazu za koju je utvrđeno da je bila preopterećena. Često je dolazio i Bogdan i zabrinuto pitao hoćemo li uspjeti. Kad  mu nisam odgovarao da hoćemo, nego: “Vjerojatno hoćemo” – bio je još više zabrinut. Bio je to stvarno obiman posao, ali smo ga uspjeli završiti, a kad sam Bogdanu rekao da pozove kontrolu – natočio nam je obojici po čašicu rakije i nazdravio: “ Srećno obojici!”

Kontrolori su došli sutradan u 21 sat. Bio me je strah, a kad sam na instrumentu vidio da je opterećenje potpuno u granicama normale, osjetio sam radost, ali i ogromno olakšanje. Sutradan me je pozvao Bogdan i pružio mi kovertu smiješeći se rekao: “Čestitam Fićo, izbroji!” – Bogdane ti mi jesi poslodavac, ali smo i prijatelji, pa ako ne bi prijatelju vjerovao, komu bih?”

Kako došlo tako i otišlo.

Za proslavu Nove godine je bio organiziran nekakav orkestar, pa sam u dvorani menze postavio pojačalo i zvučnike. S te se proslave ne sjećam skoro ničega. Znam samo da je bila velika gužva, jer su došli i mnogi studenti iz Beograda. Posljednje čaga se sjećam je da sam s društvom sjedio za velikim stolom i da sam jeo podvarak koji mi je donio Čampur, a onda: ništa…

Kad sam se probudio bilo je već 11 sati i vidio sam da to nije moja soba i ne znam čija je. Bio sam potpuno odjeven. Ustao sam i otišao do lavaboa da se umijem, a kad sam pogledao u ogledalo vidio sam da su mi po cijelom licu bili otisci karmina. Pipnuo sam džepove da potražim ključeve i da odem u svoju sobu, ali su mi džepovi bili prazni. Nije bilo ni novčanika, a u njemu je bilo 15.000 dinara. Vrata su bila zaključana, pa nisam mogao izaći, nego sam zabrinuto šetao po sobi i čekao da netko dođe. Pogledao sam kroz prozor i vidio da se ta soba nalazi na potpuno drugom dijelu zgrade.

Nakon nekog vremena konačno je netko otključavao vrata. Ušao je kolega kojega sam poznavao tek iz viđenja i odmah s vrata veselo upitao: “Hej, bre Fićo, jesi li si se probudio? Trojica smo te vukli, jer te nismo mogli probuditi, a pošto u tvojim džepovima nismo mogli naći ključ, doveli smo te u moju sobu, a ja sam spavao kod kolege.”

Poslije mi je ispričao da sam dugo spavao pod stolom a da su se oko mene na podu “rojile mnoge devojke”. On je među zadnjima napuštao dvoranu i slučajno je primijetio da ja još uvijek spavam pod stolom, pa me s ostalim kolegama izvukao i dovukao ovamo. Doveo je bravara, koji je kalauzom otvorio moju sobu i onda je otišao. Ja sam otišao u klozet i pored školjke ugledao moj novčanik. Odmah sam ga zgrabio i otvorio. U njemu nije bilo ni najsitnije novčanice, ali sam našao list papira, na kojemu je urednim kaligrafskim slovima bio napisan tekst pjesme: Strepnja – poznate pjesnikinje Desanke Maksimović:

Ne, nemoj mi prići!
Hoću izdaleka da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići!
Ima više draži ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići!
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!

Ispod toga je – umjesto potpisa – bio jak otisak jarko crvenog karmina njezinih usana.

Beštija! Dugo sam tu stajao držeći novčanik u rukama i razmišljajući koja bi to mogla biti. Otišao sam u ambulantu kod Time i pitao ga jesu li mu jutros dolazile kakve studentice. Rekao je da ih je bilo puno, ali se ne sjeća koje su to sve bile. Kad sam mu rekao što mi se dogodilo i pokazao pjesmu, uvijek ozbiljni Timo se skoro zagušio od smijeha.

U to su vrijeme najlon čarape koštale 2.000 dinara, pa sam zagledao ima li ih neka. Nisam vidio. Oprezno sam se raspitivao koje su djevojke bile oko mene kad sam spavao pod stolom, ali ništa nisam saznao. Ipak se nekako saznalo za ovo, pa su me neke cure zavitlavale, tvrdeći da sam se kod neke obrukao, pa je to naplatila. Tako je nestala ne samo moja iznenadna zarada od 12 tisuća, nego i tri tisuće od plaće. Ostao sam bez prebijene pare, pa sam prodao moj prekrasni somotski kaput.

…