DJED MOJSIJA

tekst: Djoko Erić
Majkin otac, biblijskog imena. Sjećam ga se kao koščatog starca, s velikim brkovima. Poguren u leđima, s vremenom sve više.

Na kraju je išao toliko sagnut, skoro kao da radi nešto na zemlji pa je na trenutak samo izdigao glavu da pogleda ko ide.

Dočekivao nas je nasmijanog lica iza epskih brkova. Meni je izgledao kao lik iz oslikanih bajki koje sam gutao u to vrijeme. I koje nisam potpuno mogao da razdvojim od stvarnosti. Jabuka iz bajke, koju mi je majka pričala, bila je za mene ona naša jabuka iza kuće.

Boravci od par dana kod djeda su bili bajkoviti doživljaji. Kuća na brijegu, podno kojeg se dalje prostiru nepregledne šume. Temelj od kamena, na jednoj strani niži, a na drugoj toliko visok, da si u podrumu mogao stajati uspravno. Služio je kao ostava, a u poslijeratno vrijeme u njemu je bila seoska prodavnica.

Kuća je bila velika sa puno malih prozora sa kojih pucao vidik niz brijeg prema šumi. U dnu brijega, a na početku šume bio je izvor, sa koga se donosila voda u bremi*.

Pred kućom u dvorištu vinova loza raširena preko visoke drvene konstrukcije. Osim grožđa pružala je zaklon i hladovinu. Ispod nje veliki sto sa stolicama. Tu se za lijepa vremena objedovalo, pila kafa, primali gosti i inače provodilo vrijeme.

Na veče se kuća osvjetljavala petrolejkom. U zidu između kuhinje i dnevne sobe bio je otvor u obliku prozora. U njemu je stajala lampa. Tako je mogla da svijetli u obije prostorije.

Djed je imao veliki drveni sanduk sa okovima. Tu je držao najvažnije stvari. Dokumente, slike, listove duvana, pribor za brijanje, koji se sastojao od britve i kaiša na kome se ona oštrila i slične stvarčice, koje su za njega bile vrijedne.

Na zidu je visila uokvirena njegova slika iz mladosti. Naočit, krupan, crni brkovi, jaše na konju u uniformi kraljeve garde. Kraljević Marko iz slikovnica.

U ratu je bio partizan. Vratio se kući živ, s brojnim tjelesnim i duševnim ožiljcima. Utapao ih je u rakiji, koju je sam pio na veče. Jednu da se malo opusti poslije napornog rada na zemlji. Nju je u pravilu slijedila još jedna i još jedna… Baka bi mu znala prigovoriti da ne pije. To je uglavnom bio okidač da ostatak noći verbalno maltretira čitavu familiju.

Nakon rata dali su mu da vodi seosku prodavnicu. Kad je vidio da saradnici kradu, očekujući da im se i on priključi, on se napio, polupao čitavu prodavnicu i otišao kući. Time je zakopao svaku mogućnost daljnjeg napredovanja i privilegija kao zaslužni ratnik. Ostao je zemljoradnik.

Trijezan je bio duša od čovjeka. Puštao je nas unuke da mu se penjemo na leđa, vučemo za brkove, sve je podnosio sa smiješkom. Pričao nam priče, zagonetke, igrao se pogađanja riječi. Samo kad bi mati nakon par dana došla da nas povede kući, znao bi joj sa smiješkom reći: “Volim ih, ali su me izmorili, dobro je da ih vodiš.”

Umro je ubrzo nakon što je sahranio sina koji je živio sa njim. Rano, kao i većina muškaraca u familiji.

Ostala mi je sljedeća slika.

Naveče sjedimo na malim drvenim tronošcima. Petrolejka sa zida baca mutno prigušeno svjetlo po sobi. Iza malih prozora mrkla noć. Još jedna bajka iz moje mašte.

Djed zamotave cigaretu i pali tranzistor na baterije da sluša vijesti. Redovno je slušao vijesti. U to vrijeme je bila neka svjetska kriza. Ne znam više koja. Uglavnom su se od starijih dok su slušali vijesti često čule riječi: “Biće rata.”

Nisam znao tačno šta je to, ali po izrazima njihovih lica mora da je nešto strašno. Molim djeda da ne pali radio. On mi se čudi i pali ga. Ja izlazim iz kuće na stepenice i čepim prstima uši. Da ne čujem vijesti.

Djed je kasnije zabrinuto pitao majku. “Kćeri, je li s ovim malim sve u redu?”
*brema – izdužena uska drvena posuda u kojoj se donosila voda. Zbog njenog oblika mogla se staviti na rame i tako lakše nositi.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments