Anđelka Korčulanić
Do prepletenih naših nogu
trebalo biti je utihlo more,
mirisne krošnje borova iznad,
a zvijezde gore, visoko gore,
ali ne i noćas kad mi smo gospodari
svijeta što za nas dubi na glavi
dok ljubav razvijenim barjakom
u boji purpura svoj trijumf slavi.
Dodiri, samo dodiri i šapat,
razuzdan vjetar negdje nas nosi
i pod nama, čini se, pokreće se lava,
a večer, meka k’o krilo leptira,
treperi vrela, baršunasto plava.
Žar iz dlanova dok rasipaš po meni,
ne čujem ništa do glasna zova puti
jer sve u meni zaneseno pjeva,
a samo razum, prigušen željom, šuti.
Bijela ja širim bedra
k’o luku spasa pred olujom
za tvoja razapeta jedra,
krv tamna u nama vri.
Ćutim
kako ti snaga u meni zri
i s glave cvijeta vihor kruni
sjeme života što s krikom pada
k’o topla kiša proljetnih nada
u crnu, rastvorenu zemlju.
————————————
iz zbirke STIH U BOJI MORA