Juliana Marinkovik
Padne li ti
nekad na pamet
da promisliš
od kakve se zemlje
rađa sunce
ili tko ti je
nacrtao usne
Jednog dana uspet ćes se
na nebo i progutati
svu svjetlost
plazit ćeš gladan
samo da bi preuzeo
oreol Božijeg hrama
Tko zna od kuda dolazi
blagi miris života,
možda od pepela snova
ili od vjerovanja
da ćeš doseći
alkemičarski zanos svog tijela
.
Čudni su putevi Božji
kad poželiš
da odgonetneš
jezik svoje duše
Rasani se sva kad lutaš
po mapi čudesa
tamo će se
isplakati srce
za svim istinama
što su izvjetrile
kroz mnoštvo ognjišta
Samo nemoj da saznam
kako umire
molitva na usnama
ne želim da se preslikam
u ugašeni oganj
zato što sam riješila
da ljubim
tu kozmičku bol.
.
Ako umrem sa zalaskom sunca
ostavite moju dušu
na nebeskim čardacima
da plovi sa dahom svevremena.
.
“Na nebu kopno”
март 2012