PET MINUTA SLAVE

piše: Marica Žanetić Malenica

U vrijeme mojega djetinjstva i rane mladosti, tih 60-ih godina prošloga stoljeća, izlazio je zabavni list „Čik pogodi“, osmišljen u početku kao novina s enigmatskim sadržajem, da bi mu uskoro naziv bio skraćen u „Čik“. Nekoliko godina poslije preobličio se u „Novi čik“, pa potom u „Reporter“ i „Zum reporter“.

Kako se je u njemu  pisalo o glazbi, filmu, ali i nešto otvorenije o ljubavi, mi mlađahni smo ga kriomice kupovali i isto tako prelistavali ispod klupe i ispod stola ili, pak, kamufliranog između udžbenika i bilježnica. A sve da bismo zadovoljili znatiželju i stekli prve spoznaje o muško-ženskim odnosima i tabu temi, kakva je tada bio seks.

Treba znati da u to vrijeme nama mladima ništa nije bilo servirano na pladnju, kao što je danas kroz sve vrste medija i Internet. S roditeljima se o tim stvarima nije razgovaralo, a ni prijateljice nisu znale ništa više. Ali, nije mi bila namjera ovdje pisati o ljubavi ili, nedajbože, seksu. Tek sam htjela reći zašto je „Čik“bio zabranjeno voće i zašto nam je bio tako privlačan.

Osobito popularne bile su dvije rubrike: „Draga Saveta“, u kojoj se odgovaralo na pitanja vezana uglavnom za ljubavne probleme, i ona, mislim da se zvala „Pišem, piši“. Za uvrštenje u nju trebalo je dati svoje osobne podatke: ime i prezime, godine, zanimacije (sa slikom ili bez).

Preko ove rubrike su se sklapala poznanstva, prijateljstva te rađale nove ljubavi (u tom smislu naš „Čik“ je bio preteča današnjeg Facebooka, Twittera i drugih portala za spajanje usamljenih srdašaca). Bilo je tu i kraćih erotskih priča i blago golišavih fotografija. Tiskao se u Beogradu na običnom novinskom papiru i u crno-bijeloj tehnici.

Ja sam ga počela ponekad kupovati u prvom razredu gimnazije, dok smo još živjeli u Sarajevu. Spoznaja da se te, 1968., selimo za Split i da ću ostati bez svojih prijateljica i školskih drugarica, jako me je rastuživala i činila tjeskobnom i nervoznom.

-Što ću raditi u tom Splitu, s kime ću se družiti, u koju školu ću se upisati, kako ću se snaći..., bila su pitanja koja su me tih zadnjih sarajevskih mjeseci poprilično uznemiravala. Čitajući „Čik“ sinulo mi je moguće rješenje mojega budućeg problema.

I tako ja, onako mlada i naivna, napišem kratki oglas (ime i prezime, 16 godina i adresa te želju da mi se jave moji vršnjaci iz Splita i okolice). Pošaljem ga, nestrpljivo očekujući sljedeći broj.

I stvarno, u njemu izađe i moja ponuda za prijateljstvo. Sve napisano kako treba, sve osim godina. Naime, taj ključni podatak bio je jednostavno – izostavljen.

Glava me je namah zaboljela, ali poslije sam uvidjela da je to bio tek blagi nagovještaj prave glavobolje, koja je uslijediti nekoliko dana poslije. Danima su stizala pisma, razglednice i dopisnice.

Moja namjera da mi se javi nekoliko vršnjaka iz Dalmacije preko noći je postala noćna mora. Sjetih se da je i put prema paklu popločan dobrim namjerama, ali svejedno je vodio u  – pakao!

A pravi pakao za mene je započeo onoga dana kada je poštar, s ovećom kesom punom pisama, pozvonio na naša vrata kazavši mojoj majci kako je pošte toliko da je nije mogao ubaciti u naš drveni sandučić koji je, s ostalima, bio u prizemlju.

Zbunjena majka je uzela kesu, misleći kako je u pitanju neka zabuna. Međutim, nije bila zabuna. Sve pošiljke su, bez iznimke, bile naslovljene na mene, njezinu samozatajnu i dobru kći odlikašicu. Tako je to potrajalo nekoliko narednih dana. Sandučić je bio dupke pun, praćen znatiželjnim i začuđenim komšijskim pogledima.

Srećom, otac i stariji brat već su bili u Splitu, pa sam se tako stidjela, crvenjela i plakala samo pred majkom. Ne znam više kakav se razgovor vodio između nas dvije nakon što nam je poštar, onaj što uvijek zvoni dva puta, došao na vrata, ali zasigurno nije bio ugodan. Pokušala sam pojasniti moje bezazlene namjere, ali trebalo je vremena dok se majčin tlak vratio u normalu, a ja joj mogla pogledati u oči.

Nakon te prve, urnebesne faze ove moje neočekivane avanture, došla je ona druga, napornija, ali i zabavnija. Trebalo je te desetke pisama i razglednica pregledati i pročitati.

Bilo ih je iz svih krajeva tadašnje države, najmanje iz Dalmacije. Pisali su mi više mladići nego djevojke. Kako nisu znali koliko mi je godina, obraćali su mi se mahom stariji. Negdje je ta razlika bila prihvatljiva (dvije do tri godine), ali je bilo više onih starijih. Satima sam, u sobi, pokušavala odgonetnuti različite rukopise i vršiti selekciju. Dio pisama skrivao je i sličicu, onu kakva se radi za dokumente.

Kako je to donijelo puno uzbuđenja u moj mladi život, a i nekoliko neprospavanih i tjeskobnih noći, morala sam se povjeriti svojoj prijateljici Branki. Njoj je sve to bilo smiješno i dolazila bi poslije škole kod mene da vidi tu moju nesvakidašnju zbirku pošiljki – svakojakih i odasvud. Baš kao da sam bila neka filmska zvijezda, a ne njezina školska drugarica. Bilo je to mojih stresnih pet minuta slave.

Mnoga pisma sam odmah bacila i to uglavnom ona kratka, nerazgovijetna, nepismena ili s jeftinim ljubavnim izjavama. U drugi krug su prošla ona smislenija, s više teksta, razgovijetna i pismena. I tako iz kruga u krug lijevak se sužavao i na kraju je ostalo nekih dvadesetak pisama. Na njih sam odlučila odgovoriti i pojasniti pošiljateljima tko sam, što sam i čemu stremim, te da sam premlada za bilo kakve veze.

Od onih kojima sam odgovorila sjećam se jednog Avde iz Vareša, koji se školovao u Sarajevu. I tako sam, umjesto da se počnem dopisivati s nekim iz Splita, uživo upoznala Avdu. Znali smo prošetati nekoliko puta obalom uz Miljacku i pričati u subotnjim popodnevnim satima, jer moji izlasci su tada bili nešto poput strogo kontroliranih vlakova.

Nakon preseljenja u Split nastavili smo se dopisivati. Izmijenili smo nekih stotinjak pisama. Moja su bila prijateljska, njegova su nagovještavala i neke druge osjećaje.

Trajala je ta prepiska nekih desetak godina. A onda sam ja završila studij, našla ozbiljnog dečka, zaposlila se. Obavijestila sam ga o tim važnim događajima u mojemu životu. Nastao je muk. Nikad mi nije odgovorio, nikad više o njemu nisam ništa čula.

Nije mi trebao „Čik pogodi“ da pogodim zašto.