tekst: Slavica Jurčić
Iako već 22 godine živim u Brodskom Stupniku, u mojim najdražim sjećanjima je odrastanje u Slavonskom Brodu.
Grad je tada bio drugačiji, mislim da je bio ljepši. I ljudi su bili drugačiji.
U to vrijeme, 80-tih godina falilo je mnogo toga, ali smo mi djeca imali više avantura.
Falilo je praška za veš i kave, a to smo mogli nabaviti na neke zanimljive načine. Npr. naša susjeda je radila u samoposluzi na ćošku i ponudila je pomoći nam, ali uvjet je bio da mama i ja čekamo u redu ali da glumimo da se ne poznajemo.
Kada sam došla na red i ušla u trgovinu, moja susjeda me je odvela do palete sa praškom za veš na kojem je niski bucmasti trgovac ležao opružen poput kralja. Scena je bila jako zanimljiva i smiješna.
Dok smo čekali u redu za prašak, pričalo se da je umrla neka baba i na njenom tavanu je nađeno puno praška za veš i kave.
Vraćajući se uspomenama i prošlosti mojega djetinjstva sjetim se škole i mojih školskih kolega koji su bili također drugačiji.
Tada je u mojem dijelu grada svaka ulica imala kanale, moja ulica nije imala kanalizacije, a kada je počelo kopanje djeca su svako popodne provodili u kanalima i rovovima.
Igra je bila za sve njih avantura, pa i odlazak u školu je morao biti zabavan, u kanalima se napravio tanki led, koji je krckao pod njihovim nogama.
Staza nije više bila zanimljiva, kanali su bili bolji. I sve bi bilo super dok led nije pukao a moj prijatelj ostao do koljena u ledenoj vodi.
U to vrijeme, kapije se nisu zaključavale, a susjed ti je bio poput člana obitelji. Pred svakom kućom je bilo posađeno stablo po vlastitom izboru.
Sjećam se, najviše sam patila kada sam morala učiti voziti bicikl, ulica nije imala asfalt i svaka rupa je značila i pad.
U ljeto bi moj djed i njegovi susjedi kartali. Kartali su na ulici, negdje se čula muzika s radija, lipe su cvjetale a mi bi se igrali žmirke.
Uspomene mi polako blijede. Rijetko susrećem svoje školske prijatelje, neke možda ne bih ni prepoznala.
Ipak, lijepo je kada se vratim u to doba, bar u sjećanju.
Razbijena koljena, musava lica, kolači od blata i pijeska, kupanje na Poloju i Migalovcima, putovanje na more, sve to polako blijedi, ali i vraća me u rane 80. godine.
Vraća me u rodni dom, kod mojih roditelja na Brličkoj, u vrijeme kada se u gradu smjelo držati svinje, kokoši, piliće i nikome nije smrdilo.
Uspomene su tu da nas vrate, da se sjetimo i da ne zaboravimo ali i da stvaramo lijepe uspomene novim generacijama.