ZAŠTO SU POLITIČKI INTERESI IZNAD GOSPODARSKIH

piše: Žarko Delač
Igrom slučaja nedavno sam bio u poduzeću Tech – Cut d.o.o. smještenom u dijelu prostora koje je nekada pripadalo industrijskom gigantu Jedinstvu.

Nakon toga se ne mogu oteti dojmu kako i nadalje u Hrvatskoj postoje u prvom redu ljudski potencijali koji nam mogu u praksi garantirati porast industrijske proizvodnje. I to ne bilo kakve već digitalizirane, robotizirane s toliko kvalitetnih proizvoda koje možemo bez problema izvoziti na najzahtjevnija tržišta.

Prateći probleme u industriji i proizvodnji mislio sam kako je riječ o tamo nekoj nesofisticiranoj strojogradnji pa sam ostao iznenađen količinom suvremenih strojeva, njihovim karakteristikama i mogućnostima. Naravno i njihovom cijenom ali i domaćim znanjem i inovacijama koje objedinjuju recimo rad strojeva i robota različitih proizvođača.

No, kako ne bi bilo sve tako idilično mora se ponovno po tka zna koji puta istaknuti problem izobrazbe jer jednostavno na tržištu nema kvalitetnih alatničara, tokara, strojobravara i sličnih struka koji upravljaju sa složenim CNC strojevima. Medijski je fokus usmjeren u posljednje vrijeme uglavnom na kuhare i konobare kao glavne uzdanice našeg gospodarstva. Pri tome se pojavljuje problem što i nadalje nema kvalitetne suradnje i sinergije između školskih institucija i privrednika jer su državni birokrati i nadalje zatvoreni u svojim radnim sobama. Primjer su i pompozno najavljene stipendije za proizvodna zanimanja ali gospodarstvenike nitko nije pitao niti konzultirao koji i kakvi im profili trebaju i bi li se i oni uključili u taj projekt.

Tako i dalje nedostaje sustavni pristup izobrazbi za proizvodna zanimanja, a energija, vrijeme i novac se godinama i nadalje troši na izradu suvremenih nastavnih planova i programa. Imajući u vidu i aktualnu situaciju s brodogradnjom, pri čemu prema izjavama naših političara, možemo izgleda birati samo manje zlo, dodatno se možemo zapitati je li država i loš gospodar?

Jer, tko bi drugi godinama trošio tolike milijarde koje su bačene u vjetar i umjesto profita samo saniramo nečije dugove i loše odluke? Istovremeno su oni koji su te odluke donosili postali vlasnici brojnih nekretnina i materijalno si osigurali lagodan život.

Imajući u vidu kako je država s tim novcima mogla otvoriti na tisuće novih i profitabilnih radnih mjesta ili subvencionirati postojeće uspješne poduzetnike, razočarenje i pitanje bez odgovora još je veće.

Preostaje nam samo nada da će se dolaskom na vlast nove političke garniture možda nešto promijeniti i odjednom brodogradnja postati profitabilna, pronaći će se likvidni ulagači i partneri i dobiti podrška europskih birokrata.

Uvjerili smo se nebrojeno puta do sada kako nemamo dugoročnu koncepciju i strategiju razvoja niti u jednom području i ona se prilagođava političkim interesima. Tako je jednom priotritetno aktualno bušenje Jadrana, drugi puta izgradnja nuklearke, zatim sustava navodnjavanja u Slavoniji…

Stoga, možda i strojogradnja i brodogradnja ponovno doživi kratkotrajnu renesansu koja će samo dokazati kako to nije dobar način i primjer na koji bi država trebala funkcionirati.