piše: Ruža Silađev
Ujutro na Dan proljeća prošao mraz kroz vrt Beskrajno Zeleno. Ostavio dio svoje bijele brade na laticama rascvjetale kajsije, breskve i šljive. Obojio travu u bijelo.
– Br… Br… Mnogo nam je hladno! Požalile se tratinčice svojim susjedima u vrtu.- Ne možemo ni oči otvoriti. Ukočile smo se od hladnoće. Haljine su nam potpuno mokre.
– Nešto se mora učiniti po tom pitanju. Reče loza Povijuša s balkona – jer ovoga jutra stiže božica Vesna. Ona nam donosi proljeće.
– Ne bih se baš mogla ugristi za graničicu, ali mislim da je ona vila, a ne božica, umiješa se čvorava kruška.
– Hm…hm…Mislim da ste obje u pravu. Vesna je lijepa kao vila a dostojanstvena i čudotvorna kao božica. – umiješa se u razgovor trešnja.
– Da. Svakoga proljeća ju promatram. Ne mogu pogleda s nje skinuti dok prolazi. – reče stari orah.
– Na sebi nosi haljinu od mladoga žita i trave. Umjesto dugmića ima kićanke od rascvale vrbe. Netko ih zove Cica-Maca. Oči su joj kapi mora, jezera i rijeka. Čelo joj je posuto zvijezdama, a na glavi nosi krunu od milijun cvjetova. Zato tratinčice, a i vi tulipani i vi narcisi što prije prosušite svoju odjeću da se i vi nađete na Vesninoj krunici.
– Oooo! Mi smo u sjenci! Sunce će nas ogrijati i osušiti tek oko podne, razočarano će tratinčice.
– No, i tu se može nešto napravit! – reče Čvorava. – Pozovimo vjetra Lahora.
– Nema ga u blizini! – rekoše u glas latice kajsije.
– Jučer sam ga vidio na Dunavu. Začikavao je valove cijelo popodne. Pravi je Lahorak Nemirak! Javi se slavuj.
– Cimnimo ga na mobilni, cimnimo ga na mobilni ! – zavape tratinčice.
– Da! Nokiu uvijek ima pri sebi. – reče orah. – Za Božić mu je darivao njegov rođak Sjeverac.
Cimnuše Lahorka Nemirka. Doletio je za tili čas.
– Gdje si bio Lahore, gdje si lutao ? Imamo za tebe jednu molbu. – rekoše u vrtu Beskrajno Zeleno.
– Divan sam dan imao. Lutao sam po šumi, mirisao ljubice. Onda sam se popeo na vrh crkvenoga tornja i pričao sa golubovima. Poslije sam se spustio na Dunav. Vozio sam se na jednoj lađi i igrao se sa valovima. U predvečerje sam se popeo na tvrđu u Erdutu i promatrao zalazak sunca. Jako sam se umorio, pa sam na tvrđi zaspao i tamo prenoćio. Kakvu to molbu imate za mene?
– Oočekujemo Vesnu, vjesnicu proljeća, a tratinčice, tulipani i narcisi imaju mokre haljine. Molimo te dragi, Lahore, da ih osušiš kako bi se našli na njenoj kruni.
– Pokazali ste nadcvijetno povjerenje u mene. Izuzetna mi je čast ukazana! Vaša molba je za mene zapovijed, odgovori Lahorak Nemirak.
Odmah se, ni časa ne traćeći, dade na posao. Puhnu blago u pravcu tratinčica, puhnu u pravcu tulipana, puhnu u pravcu narcisa. Protresoše se dotični i veselo zahvališe na usluzi.
– Hvala ti dragi Lahore! Hvala ti! Čim ti nešto zatreba samo se javi na adresu Beskrajno Zeleno!
– Svakako! Svakako! Sada vas opet napuštam ! Huuu ! – već se začu visoko u zraku.
– Kuda dragi Lahore? – doviknu Povijuša.
– U…hu…hu..! Imam još nekih poslova. Prije neki dan, Košava je prošla ovim krajem. Ni zamijetila nije da je povila striček Markovo žito. Posijao ga je još u listopadu, a sada je naraslo do koljena. Mlado i krhko. Povilo se pred snažnom Košavom. Moram mu pomoći da se podigne.
– Kako ćeš mu pomoći ? – radoznalo će Povijuša.
– Samo puhnem u suprotnom smjeru. Jedan, dva, a na tri će se već i podići. Kao što vidiš „ hokus- pokus “!
– Uhuuuhuhu…Žurim, žurim! Moram probuditi medu iz zimskoga sna. Ispred njegove špilje zažuborio potočić Preskočić, a Brundonja je sigurno žedan.
– Zbilja te čekaju ozbiljni poslovi. Ne smiješ zakasniti. javi se Čvorava.
– Da, a onda putujem u jedan divan kraj! Zove se Lukovdol. Baš na današnji dan, Dan proljeća, tamo se skupi odabrano društvo. Društvo pjesnika. Recitiraju, pjevaju, sve u čast davno preminulog velikog pjesnika Ivana Gorana Kovačića.
To ne smijem propustiti. Uzbuđen sam! Zakasniti ću! Putujem na Goranov susret pjesnika ! Uhu, huhu, hu na proljetni susret pjesnika!
-Susret pjesnika!– odjeknu eho nad gorama i ravnima.