tekst: Slavica Sarkotić
Gledam seriju “Francusko selo” o jednom manjem mjestu u Francuskoj tijekom njemačke okupacije u 2. svjetskom ratu.
U tom mjestu žive uglavnom dobri ljudi: gradonačelnik koji je ujedno i liječnik, zatim je tu šef mjesne policijske postaje koji pomaže pokret otpora, tu su trgovci, mešetari, učitelji, zanatlije, vrijedne kućanice, švelje, tajnice.
Do početka rata svi žive mirno i skladno.
A onda ih 1940. okupiraju Nijemci.
Rat mijenja njihove odnose.
Nijemci traže da se Židovi izruče njima i pošalju “u radne logore”.
Gotovo svi seljani osim onih rijetkih koji se priključuju Pokretu otpora počinju surađivati s Nijemcima.
Ne vide oni u tome ništa loše. Petain je potpisao kapitulaciju, i oni u toj kolaboraciji ne vide ništa drugo doli mogućnosti da nekako prežive do kraja rata.
Kad 1942. Nijemci naređuju da svi Židovi okupe na jednom mjestu, čak i oni koji imaju francusko državljanstvo, a stog će ih mjesta transportirati dalje vlakovima, sumještani uredno prijavljuju svoje susjede Židove ne vidjevši u tome ništa loše.
Ti Židovi su ionako na dobrim položajima koji će sada biti slobodni za njih, a Židovi su spretni, oni će se već snaći tamo kamo ih voze, u tim nekim prihvatilištima gdje će živjeti i raditi, doduše izolirani od drugih, ali ipak će živjeti.
I savjest je mještana mirna.
Čak i onda kad ti vlakovi za koje se ne zna kamo idu počinju dovoditi Židove iz Nizozemske, kad odvajaju djecu od majki, kad se već šapuće o logorima “tamo negdje”.
Jer kao što rekoh, to su dobri ljudi. Oni vjeruju u ono što im govori okupatorska vlast. Tako lakše prežive dan.
Oni skupljaju hranu za svoje donedavne susjede koji su sada sakupljeni u dvorištu škole, uplašeni i bolesni, opasani bodljikavom žicom, koji čekaju vlak za “tamo negdje”.
A susjedi, prijatelji, sumještani donose im lijekove i druge potrepštine.
Ti dobri ljudi gledaju kako Nijemci trgaju djecu majkama iz naručja i pritom okreću ustranu glave svoje djece ” jer to nije prizor za dječje oči”.
Postoje doduše neki koji skrivaju Židove u svojim kućama i stanovima po cijenu vlastita života, ali ti su stalno u strahu da će ih netko otkucati.
Brutalnost nacista ne čudi, “oni samo rade svoj posao”.
Čudi rezignacija mještana, njihova vjera da je to što rade Nijemci ispravno.
Tako je lakše. Tako mogu mirno spavati.
A vlakovi odlaze i odvoze Židove u smrt.
Neke mještane gadno peče savjest jer konačno ti Židovi su ipak ljudi, neki pak zaborave na to čim prođe vlak.
Dobri susjedi otaru potiho koju suzu i kažu u sebi kako ti Židovi idu tamo negdje gdje će raditi i onda ti dobri susjedi umireni idu svojim kućama.
Ta odvezli su druge a ne njih.
Po šumama oko grada ginu neki ludi idealisti, neki zanesenjaci koji se ne mogu pomiriti s okupacijom ni s činjenicom da se ljudi odvajaju po rasi, naciji, vjeri ili boji kože.
I onda se čovjek prisjeti one ( parafraziram): “Ne događa se zlo u svijetu zato što je većina ljudi zla nego zato jer dobri ljudi ne čine ništa”.
Savjest je gadna i opasna osobina. Za one koji je imaju.