Slavica Sarkotić
Mogla bih puno pisati o brezama
o tome kako imaju zelene vjeđe
kako im prpošno treperi lišće
a noću nose haljine od srebrne pređe
O tome kako su krhke vitke
i kako im krošnje na vjetru šumore
kako su bijele, ravne i čiste
i tople i žive ispod bijele kore
Mogla bih puno pisati o kiši
kad u proljeće daždi i ujesen tiho romori
kad lije niz cestu i šiba u lice
i kad preko neba sjajnu dugu tvori
U jednoj je kapljici tisuće dragulja
čuvam je na dlanu da nikad ne ishlapi
dok oko mene oblaci jure i divlja oluja
ja nađoh radost u kišnoj kapi