Anđelka Korčulanić
Na mojim dlanovima iscrtan
zemljovid je svijeta,
u očima zviježđe južnoga neba.
Kosti brodolomaca prekrila je trava,
mjesec se drži zavjeta šutnje.
Ne boj se.
Odriješi vez na otoku samoće
i, kao kormilo, obgrli me čvrsto,
hrabrima vjetar je sklon.
Pred njim raskopčaj njedra,
u svitanje na sunce iznesi
riječi krute od soli
i pramcem zasijeci pridošli val.
Na dvoje podijeli tegobe plovidbe
kroz tiho, bezimeno more
sve do pitome obale
gdje krunati ždralovi, ptice sreće,
ne snivaju povratak u svadbenu plesu.
Zimuju tamo gdje kasni, slatki plodovi
u spremne ruke padaju s grana
lomnih od čekanja.
Ne boj se,
hrabrima vjetar je sklon.
——————————-
Iz zbirke PO TRAGU BELA SPALATINE