Iz običajnika crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Slatinama na otoku Čiovu
Objavljeno prvi put 9. 04. 1999. u Hrvatskom slovu (Zagreb)
tekst: Vanja Škrobica
Slatinsko slavlje Uskrsa nije se u liturgijskom pogledu razlikovalo od slavljenja Uskrsa u drugim dalmatinskim mjestima. I ovdje je u danima korizme puk izbjegavao očitovanje svakog oblika veselja i zabave: vjenčanja, krštenja, pjevanja i plesova. Korizma je bila vrijeme (40 dana) duhovnog pročišćenja, a počinjalo je Pepelnicom (Čistom srijedom).
Na taj se dan obavezno išlo u crkvu nazočiti vjerskim obredima, svećenik je puk pepelio uz riječi „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti“, a mise su posvećivali dušama u čistilištu. Postili su jedući raslinje iz polja i ulova iz mora: zelje, krumpir, blitvu, kupus, ribu.
Toga dana obitelji su čistile kuće, zračile sobe, prale i uređivale, a dan je započinjao i završavao molitvom.
U vrijeme korizme u popodnevnim satima u crkvi su čitane Velike litanije, održavao se Križni put, pobožno su se slušale pištule i evanđelja, pjevale se korizmene pjesme.
Velika šetemana (Veliki tjedan) započinjala je Pamom, Cvitnicom (Cvjetnicom) kojom se evocirao Isusov slavni ulazak u Jeruzalem. Toga su dana Slatinjani nosili u crkvu maslinove grane ili bi ih spleli u oblik palme radi blagoslova i posvećenja. Grane su nosili u povorci oko crkve u šimatoriju. Neki su uz maslinu nosili i javor (lovor) što su ubrali baš u vlastitom polju i masliniku, a ne u tuðem. Blagoslovljene grančice čuvale su se tijekom čitave godine jer se vjerovalo da njihov životni sok hrani kuću i njezine članove. Zapinjale su se za kvadar (okvir) svetačkih ili obiteljskih slika, nosile su se na groblja, ali su se stavljala i na vrata štale kako bi čuvale stoku. Obavezno se grana masline nosila i na polja, vinograde i maslinike radi zaštite od suše, groma, krupe (tuče) i požara.
Blagoslovljena grančica našla bi se prigodom blagoslova obitelji za blagdan Triju kraljeva, ali u posudici s kršćenom vodom na odru mrtvaca.
U svakom slučaju svetu i blagoslovljenu grančicu bilo je svetogrdno bacati već se, kad se osušila, stavljala u oganj, a dobiveni pepeo ponovo se nosio na blagoslov i njime su se Slatinjani ponovno pepelili.
Prije Cvijetnice je Glušnica (Gluha nedjelja). U crkvi se običavalo obavljati Uru klanjanja (40 sati). Svaku punu uru crkveno zvono pozivalo je brecanjem vjernike na klanjanje i molitvu koju su započinjali i zavrsavali riječima „Blažena ura i blaženi čas u koji se porodija Isuskrst Spasitelj naš“. Vjernici su na klanjanje bili raspoređeni po abecednom redu prezimena, odnosno po „plemenima“ (primjerice: Andrijolićevi, Barasovi, Škrobičini…).
Na Veliku srijedu, članovi bratovštine Presvetoga Sakramenta obvezno su se ispovijedali, na Veliki četvrtak pričešćivali.
Crkvena zvona su se simbolično vezivala na Veliki cetvrtak. Sjećajući se posljednje Isusove večere i početka kalvarijskog puta, članovi bratovštine obavezno su nazočili vjerskom obredu Pranja nogu, pjevao se stoljećima stari napjev Gospin plač danas zanimljiv zbog osobitosti slatinske čakavstine. Uloge su u Plaču meðusobno dijelili korski kantači, dok je Isusove riječi pjevao svećenik.
Sve oltarske pale, slike i kipovi svetaca, kao i križevi u crkvi bili su pokriveni ljubičastim platnom – bojom patnje i pokore (Pokrivača) – i otkrivali se tek na blagdan Uskrsa. U domovima su vjernici pokrivali zrcala.
Od te večeri do Uskrsa, odnosno do Glorije , vjernike se na večernje obrede pozivalo zvukom drvenih vrčijaka (čegrtaljkama).
Svakako su bili najsadržajniji lirurgijski obredi i običaji vezani za Veliki petak. Kako bi sve teklo po stoljetnom običaju brinuo se crkovinar, remeta i bratimi (članovi bratovštine). Umjesto zvona, vjernike su djeca u crkvu pozivala tri puta čegrtaljkama i pri tom vikali“ ‘Ajte, braćo, na prvocije, ovo je prvi“ ili „’Ajte, braćo na Gospodinov sprovod, ovo je treći“. Toga se dana postilo, nije se mrsilo. Jelo se zelje, slane srdele, svježa riba… zato se nesto obilnije pilo vino jer se vjerovalo da koliko vina toga dana popiješ, toliko ćeš obnoviti svoju krv, a sve u svezi evanðeljskog opisa prolijevanja Kristove krvi na Kalvariji.
Obredi su na Veliki petak počinjali već u rano popodne pjevanjem Muke i skidanjem ljubičastog platna s procesijskog raspela (pjevajući: “Evo drvo križa… !”). Zatim je svećenik raspelo položio na svileni ili baršunasti veo na pod pred oltarom. Vjernici bi na koljenima “lizli” (skrušeno puzali) od glavnih crkvenih vrata do položenog križa i poljubivši ga ostavljali milostinju. Pjevale su se korizmene pjesme i čitale Jeremijine tužaljke.
Najveći dogaðaj je bila večernja procesija – Gospodinov sprovod. Skupili bi se svi mještani kojima je to zdravlje dopuštalo. Okolni prozori kuća na putu kojim se kretala procesija bili su osvijeljetni voštanicama, feralima, na prozor su postavljali slike svetaca i cvijeće.
U ovim su procesijama bratimi nosili svoje odore ili najbolja odijela, a tijekom procesije koja je u kretanju zatvorila krug (od crkve, preko sela pa opet do crkve), pjevali su napjev Puče moj koji je i danas zanimljiv s jezičnog i glazbenog aspekta. Procesiju je predvodio posebni procesijski križ, koji je bio najvrijedniji, najstariji i najljepši u mjesnoj crkvi. Nekada je biti križonoša u procesijama na Veliki petak predstavljalo iznimnu čast i ugled.
Članovi bratovština nosili su kandelire (visoke svijeće na štapu – nosaču, zatvorene u staklu) , velike voštane svijeće, torce i barjake bratovština.
Poslije procesije u crkvi se pjevalo “Ispovidajte se… ” i čitala se Isusova „oporuka“. Uredio bi se Isusov “grebac”: stara slika umrlog Krista u grobu postavljala se pred oltar i ukrasila bi se bijelim velom, žutim i bijelim cvijećem i svijećama. Nad grobom su bdjeli članovi bratovština.
Lemozina (milostinja) se skupljala za Isusov grob u Jeruzalemu – kao primjer simboličnog hodočašća Svetom gradu.
Na Velu subotu misu je plaćalo Drustvo dobročinitelja sv. Špira, drugog zastitnika župe, za svoje žive i mrtve članove. Toga dana bio je blagoslv ognja i užigljali su njime svoja kućna ognjišta. Bio je i blagoslov vode i uskrsne svijeće.
Od Velikog petka do Uskrsa nitko nije odlazio u polje. Bilo je nedostojno obraðivati zemlju dok u njoj leži Isus. Tih se dana stoka nije puštala na pašu, niti se klala. Pogača se nije mijesila, već bi se dan – dva ranije ispekla.
Na Uskrs se, na Zornicu, nosila u košarama blagosloviti hrana umotana u bijele ubruse ili rupce. Najčešće se blagoslivljao kakav jednostavni kolač s komadićima suhog grožða ili korom naranče, zatim mladi luk, sir i sol. Jaja, simbol novog života, bojana su prirodnim bojama (kuhana u kori crvenog luka ili blitvi). Rijetki su tada mogli kupiti sirnicu – poznati dalmatinski uskrsni kolač ili pletenicu – ispleteni kolač u koji se postavljalo tvrdo kuhano jaje. Kora jajeta takoðer je bila „sveta“ pa se nakon jedenja jajeta, ona stavljala u zemlju ili bacala da izgori u vatri, lugu. Na Uskrs se jela janjetina (tko je mogao priuštiti) i mladi luk.
U crkvi se ujutro pjevalo “Te deum” (Tebe, Boga, hvalimo”), a navečer su se cjelivale svete moći.
Meðusobno su čestitali Uskrs riječima „Na dobro vam došlo Uskrsnuće Spasitelja našega Isukrsta“.
Na Uskrsni ponedjeljak krenula bi procesija iz mjesta u najdraže slatinsko svetište – ermitaž u Prizidnicama. Pjevajući letanije, svećenik je u povratku blagosljivljao slatinska polja, vinograde i maslinike.
Slatinski puk koji je živio od polja i mora u svoje je kršćanske obrede i običaje upleo lao i drugim mjestima brojne poganske i židovske, pa je katkad vrlo tesko razlučiti jedne od drugih i trećih.
Mnogi su običaji i u Slatinama zaboravljeni, ugašeni su surovim zaboravom i samim načinom života. Mnoge promjene dogodile su se zbog političkih, socijalnih i demografskih promjena. Mogu li se, listajući stare župske običajnike, pojedini običaji ipak obnoviti, ili će se o njihovoj ljepoti i bogatstvu samo čitati?