Vinko Pavić
Strepim, jesam li i ja samo sjena,
Ili prazan list u pjesničkom rokovniku,
Ili u mraku raširena zjena,
Il’ prekinut lanac u obiteljskom rodovniku.
Strepim da možda nisam klupko mašte,
Jer prosta duša vapi snagu hladnog zdenca,
O, da bar budem slovo sred knjižničke bašte,
Il’ tek jedno pero u krilu plamenca.
Strepim da možda nisam samo put
Po kojem gaze oni s pogledom u nebesa,
A bio bih rado mirisni neven žut
Što ga na rever zatiče lijepa kontesa.
Strepim da sa mnom nešto nije u redu
Jer duhom maštam obični ljudski san,
Što iskonski dolazi u Božjem redoslijedu,
A ljudska tmuša bi u noć pretvorila i dan.
Strepim, o dragi moj Bože kako strepim,
Da usred mraka ne zaboravim Tvoje ime,
I da od požude svjetla bijedan ne oslijepim
I ostanem plamsaj cvijeta usred zime.