MOJE RAZGLEDNICE: PULA – 1. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Pula, 26. travnja 2019. – Duboko ili bolje napisano daleko, kroz vrijeme, u 10. stoljeću prije Krista, bilo je na mjestu današnje Pule naselje. U njemu su živjeli Histri – prapovijesno pleme, koje je dalo ime cijelom poluotoku – Istri.
Mjesto je bilo poznato grčkim moreplovcima jer njihove lađe su plovile po cijelom Sredozemlju. Otkrivajući Sredozemlje stari Grci su osnivali svoja naselja duž cijele obale, gdje god su to mogli, čitaj bili vojno jači, pokoravajući domorodačko stanovništvo. Sa sobom kako je to prirodno ljudima, donose sve svoje – vjerovanja, kulturu, mitove … ukratko svoju civilizaciju.
Onu veličanstvenu civilizaciju antičke Grčke, koja je u korijenima zapadne civilizacije. Onu civilizaciju, koja je dala filozofe i učenjake poput Aristotela i Platona, Sokrata, Arhimeda… Ujedno je to kulturu, koja je pokušavala objasniti nastanak svijeta, ponašanje i sudbinu čovjeka i naroda bogovima i mitovima. Mitovi obično podsjećaju na neki stvarni događaj i na prave ljude – junake ili tragične ličnosti. Prava priča se prepričavanjem kroz generacije gubi, ostaje sjećanje, priča o junaku s kojim se može poistovjetiti svaki čovjek – takozvani arhetip.
U grčkom mitu s kojim ima veze nastanak Pule, govori se o putovanju prema nepoznatom, potrazi za izgubljenim nasljeđem, nalaženju i izdaji ljubavi, o napuštanju doma, strahu od povratka u taj dom, odluci o osnivanju novog doma. Puno je to situacija s kojima se može poistovjetiti svaki čovjek.
Priča je to o „Zlatnom runu“, Jasonu i Medeji i brodu „Argo“. Za one, koji još nisu pročitali, evo jezgre priče. Jason sa svojim prijateljima na brodu „Argo“ plovi u crnomorsku Kolhidu, ukrasti zlatno runo. Potraga za zlatnim runom različito je tumačena, a najčešće kao traganje za prosvjetljenjem, ali i novim životom. Jasonu u osvajanju runa pomaže Medeja, kćer kolhidskog kralja Eeta, koja tako radi ljubavi izdaje svoju obitelj. Potom Jason s runom plovi nazad, a proganjaju ga Kolhiđani, koje vodi Medejin brat Apsirt. Na sjevernom Jadranu Kolhiđani sustižu Argonaute, ali Medeja namami brata Apsirta u klopku, gdje ga Jason ubija. Prema predaji to se zbilo na otoku, koji je od tada postao poznat kao Apsirtov otok. Antički Apsirtidi su skupina Cres – Lošinj. Naravno nakon tog tragičnog događaja Kolhiđani se nisu usudili vratiti doma jer bi bili kažnjeni zbog pogibije princa i neuspjeha misije. Nastanili su se na istočnim jadranskim obalama i osnovali novi dom naselje „Polai“, grad bjegunaca – današnju Pulu.
Napustiti stari dom – mišljenja, obrasce, navike – i stvoriti novi, bolji, svrsishodniji život – zadaća je svakog čovjeka. Arheološki nalazi grčke lončarije i dijela Apolonovog kipa dokazuju doista na ovom prostoru prisutnost grčke kulture.
Prisutnost one druge velike, antičke kulture na prostoru Pule puno je vidljivija. Naravno, radi se o drevnom Rimu. Pored veličanstvenih građevina, izuzetnih arhitektonskih rješenja, poput mreže cesta i vodovoda, odnosno građevina od praktične koristi Rimljani su gradili i one druge namijenjene moglo bi se reći kulturi, zabavi ali i propagandi. Gradili su borilišta – amfiteatre za igre, kojima se zabavljao rimski puk. Gradili su slavoluke, kojima se veličalo zaslužne pojedince, uklesavalo prizore iz bitaka i tako svjedočilo generacijama o nepobjedivoj, rimskoj vojsci. I borilište – arenu i slavoluk sagradiše u Puli Rimljani. Oboje stoje još i danas.
Pula je itekako prepoznatljiva po svojoj areni, po veličini šestoj među rimskim amfiteatrima na svijetu. Ima još jedna zanimljivost vezana za Arenu, ali i jedan svjetski poznati modni dodatak – mogli bi reći autohtoni hrvatski proizvod. Godine 2003. prvi put se obilježio Dan kravate. Umjetničkom instalacijom „Kravata oko Arene“ svijet je obišla slika najduže kravate na svijetu omotane oko pulske Arene. Kako su neke svjetske televizije prenijele snimke instalacije procjenjuje se da ju je vidjela milijarda ljudi. A, kravata oko Arene duga 808 m i teška 800 kg ušla je i u Guinessovu knjigu rekorda. Sam nastanak kravate vezan je upravo za Hrvate. Francuski pisac Francois Chaille piše kako je 1635. godine, nekih šest tisuća vojnika i vitezova, stiglo u Pariz kao podrška francuskom kralju Luju XIII., a među njima je bio veliki broj hrvatskih plaćenika koji su ostali u službi francuskog kralja. Chaille to lijepo objašnjava : „Tradicionalna odora s vezanim, oslikanim, maramama oko vrata pobuđivala je pažnju francuskog dvora. Marame su bile napravljene od različitih materijala, od grubih, koje su nosili obični vojnici, do svilenih i onih od finog pamuka koje su nosili časnici. Taj “hrvatski elegantni stil”, potpuno nepoznat u tadašnjoj Europi, oko 1650. godine biva prihvaćen na francuskom dvoru i postaje modni odjevni predmet među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije. Osim ljepote, te marame su bile i u mnogome praktičnije nego do tada nošeni kruti čipkasti okovratnici francuskih vojnika i časnika…“
Vratimo se Areni ovaj put bez kravate, bijeloj Areni sagrađenoj od domaćeg vapnenca iz kamenoloma nedaleko Pule od kojih se jedan još uvijek naziva Cave Romane. I naziv arena potječe od latinske riječi „harena“ prevedeno pijesak. U rimsko doba arene su bile posute pijeskom, kojim su se i poslije svake borbe posipali tragovi krvi ljudi i životinja. Pulska Arena je geometrijski pravilna građevina, ima eliptični izgled. Zbog stabilnosti, istočni dio sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri kata. Gradnja Arena trajala je u više etapa kroz 1. stoljeće. Potom joj je kroz stoljeća prijetila opasnost uništavanja – uzimanja kamena Arene za druge građevine. Najluđi i najopasniji je pak plan bio sastavljen u 16. stoljeću tijekom vladanja Mletačke Republike, kada su pojedinci predlagali da se pulski amfiteatar “razmontira” te ponovno složi, naravno u Veneciji. Ovom suludom planu kulturocida se usprotivio ugledni mletački senator Gabriele Emo. Zahvalni Puljani mu odaše priznanje postavivši na sjeverozapadnoj strani Arene ploču s njegovim obiteljskim grbom i zahvalnicom na latinskom jeziku.
Arena se kroz stoljeća obnavljala. General Auguste Marmont, francuski upravitelj započeo je obnovu Arene, a 1816. obnovu je nastavio arhitekt Pietro Nobile, kojemu je sredstva osigurao car Franjo I. Austrijski.
Danas Arena privlači turiste iz cijelog svijeta. I ja sam bila nedavno i dodirnula bijeli kamen i osjetila toplinu, koju je poprimio od sunca. Zamišljala sam popunjene galerije i buku svjetine, zveckanje oružja gladijatora. Sjetila sam se starorimskog gesla „Kruha i igara“ kao lijeka za dobivanje mira i naklonosti puka. Dakako više od krvoločnih borbi sviđa mi se današnja namjera arene. Brojni svjetski umjetnici imali su svoje koncerte upravo u pulskoj Areni. Pod zvjezdanim nebom uz mirise mediteranskog bilja koje donosi blagi vjetar možete pogledati i projekcije filmova jer se od 1954. u Areni održava festival igranog filma. Najbolja ostvarenja dobivaju nagradu “Zlatna arena”.
Gledam Arenu u zalasku sunca i mislim o junacima mita o zlatnom runu i njihovim sudbinama. Njihov život je bio plovidba prema nepoznatom. Mislim kako je takav ljudski život. Pojedini od njih stigli su tamo kamo nisu željeli doći. Često se to nama svima dogodi. Nešto što sve promijeni. Zato je uvijek važno pratiti putokaze. Imati zemljovide i nikad ne zaboraviti glavni cilj putovanja je sam život. Život je putovanje, uvijek plovidba prema nepoznatom. Sretni su oni koji znaju tko ih čeka na kraju puta.