Čakovec, sjedište Međimurja
tekst i foto: Marijana Šundov
Zagreb/ 28.5.2020./ Pitomi brjegovi, ravnice, šume s bogatstvom divljači i, dakako, blizina vode čine prostore pogodnima za život te ih zato ljudi rano naseljavaju.
Ne čudi, stoga, što je jedan takav blagoslovljen prostor između dvije rijeke, Drave i Mure nastanjen još od doba neolitika (mlađeg kamenog doba). Tada ljudi stvaraju prva naselja, grade one karakteristične nastambe popularno zvane sojenice i počinju se baviti poljoprivredom.
Prva naselja na prostoru Međimurja datirana su prije 7000 godina. Grčki povjesničar, zemljopisac i filozof Strabon u svojoj „Geografiji“ opisuje povijest i naseljena mjesta svoga doba, I. stoljeća. Tako piše o „Insula Intra Dravam et Muram“ – otoku između Drave i Mure, a gospodari tada poznatog svijeta, Rimljani spominju od I. do IV. stoljeća vojnu postaju pod imenom Aquama na prostoru današnjeg grada Čakovca.
Znamo kako je „aqua“ voda te je lako zaključiti kako se radi o mjestu bogatom vodama. Ipak, današnji Čakovec svoje ime ne duguje vodama ili pak rijeci kao mnogi drugi gradovi, nego čovjeku – Dimitriju Csakyju, dvoraninu hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. koji je u 13. stoljeću ovdje sagradio utvrdu. Mještani je prozvaše Csakov (Čakov) toranj. Od Čakove utvrde razvio se grad, sadašnje sjedište Međimurske županije, koji dobi ime Čakovec.
Samo Međimurje je prostor iznimne ljepote i bogatstva prirode te je, stroga prozvano Hortus Croatie (Vrt Hrvatske). Na neslužbenom grbu kraja su grlica i ljubičica (u dijalektu fijolica). Uz rijeku Muru svoje utočište su našle mnoge vrste ptica, ali i jedna posebna vrsta leptira – velikog livadnog plavca, koji može živjeti samo u određenoj sredini i s posebnim biljkama.
Biolozi pišu kako je obilje leptira, najvećih oprašivača nakon pčela, dokaz kako je neki eko sustav, odnosno prostor zdrav. Kad smo već kod leptira pojedini ljudi tvrde sve je u prirodi tako povezano te nešto tako nježno kao što je lepršaj leptirovih krila može izazvati tornado na drugom kraju svijeta. Metaforu „leptirov efekt“, prvi je upotrijebio meteorolog Edvard Norton Lorenz koji je vidio kako i mala odstupanja u vlazi, temperaturi zraka i jačini vjetra daju drugačiju vremensku prognozu.
Jednako tako, mudraci savjetuju kako se ne treba truditi uhvatiti leptira, ako se želi igrati s tobom sam će sletjeti na tvoju ruku. Naravno, prethodni savjet nema veze s igrom leptira, nego se odnosi na ljudske odnose. Za „leptirov efekt“ kod izazivanja oluje nisam sigurna, ali iz osobnog iskustva znam kako postoje određeni trenuci – prekretnice u životu kada se život iz temelja promijeni. Imala sam životna iskustva kada je to bila vanjska sila, ali i iskustvo kada je promjena bila rezultat moje odluke.
Dok razmišljam o životnim prekretnicama promatram skladno, nježnim svijetlim bojama obojeno (bijela i vanilija) zdanje franjevačke crkve svetog Nikole iz 18. stoljeća, smještene na glavnom čakovečkom gradskom trgu. Sagrađena je u baroknom stilu, s pročeljem koje krase kipovi svetaca. Vrata su otvorena i kao da me pozivaju da uđem. Unutrašnjost crkve, za razliku od vanjske jednostavnosti, iznimno je bogata. I ovdje dominiraju svijetle boje, nježno žuta i bijela boja zidova.
Pozornost privlače oltari, kipovi svetaca i slike te mnoštvo zlatnih detalja. Sjedam u klupu zagledana u slike koje prikazuju pojedine scene iz života svetaca, svećenika franjevačkog reda. Mislim o svetom Franji, njegovim životnim raskrižjima – od bogatog mladića postao je siromah. Siromah, ali tako duhovno bogat i utjecajnog života, koji je promijenio i samu katoličku Crkvu. Osnovao je 1209. godine novi red blizak puku Red male braće – franjevaca. Franjevce je u Čakovec u 17. stoljeću doveo tadašnji gospodar grada Nikola Zrinski, koji je i sagradio prvi samostan. U njegovo doba naselje se počinje razvijati u trgovačko središte.
Inače, tristogodišnja vladavina Zrinskih nad Međimurjem počinje u 16. stoljeću kada ga kralj Ferdinand I. za iznimne vojničke zasluge daruje Nikoli Šubiću Zrinskom. Ovaj proslavljeni hrvatski junak i ban od rane mladosti ratuje protiv Osmanskog Carstva, sudjeluje u obrani Beča, a diljem kršćanske Europe postaje slavan po bitci kod Sigeta. Kip Nikole Zrinskog Sigetskog u oklopu i s bojnom sjekirom krasi Perivoj Zrinskih, o kojem ću poslije više napisati. Nikola Šubić Zrinski pretvara čakovečku utvrdu u renesansni dvor okružen bedemima, bastionima i opkopom s vodom.
Nikolin sin Juraj Zrinski 29. svibnja 1579. dodijelio je stanovnicima čakovečke utvrde povelju s privilegijama. Taj dan se slavi kao Dan grada Čakovca.
Doba vladavine Zrinskih, doba je procvata Čakovca i cijelog Međimurja. Zrinski su bili dobri upravitelji, imali su bogate posjede, velike vinograde, izvoze vino, drvo, stoku. Turski putopisac Evlija Čelebi gostuje kod bana Nikole Zrinskog Čakovečkog (o. a. ne Sigetskog) i svjedoči o sjaju njegova dvora i grada te piše kako su ulice lijepo popločane, a kuće u nizu poredane i pokrivene crijepom. Nikola Zrinski ima veliku knjižnicu poznatu pod imenom Bibliotheca Zriniana.
Unatoč tragičnoj sudbini Zrinskih fundus od 700 knjiga ove knjižnice sačuvan je i dans se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Poslije Nikoline smrti u Čakovec dolazi živjeti i brat mu Petar Zrinski. Na njegovu tragičnu sudbinu podsjeća skulptura Rastanak unutar Starog grada. S Petrom završava vladavina Zrinskih, a cijela obitelj ubrzo nestaje. Nikad više hrvatski ban neće pohoditi dvorac Zrinskih u Čakovcu. Nije to napravio čak ni ban Jelačić jer je bečki dvor nastojao uništiti sve što je imalo veze sa Zrinskim i Frankopanima.
Kao i svi slični gradovi i čakovečki utvrđeni Stari grad mijenja izgled i gospodare tijekom stoljeća – danas je ovdje smješten Muzej Međimurja. Dok ovo pišem Stari grad, odnosno njegove zidine, prekrivaju skele. Obnavlja se nekadašnji grad Zrinskih. Kada otvori svoja vrata posjetitelji će moći doživjeti Međimurje na drugi način: njegove predaje, mitove i legende; priče vojnika i zatvorenika za vrijeme različitih povijesnih razdoblja, progon vještica i druge povijesne zgode.
Oko Starog grada je uređeni park (o. a. i prije bio dio dvorca) s cvijećem rascvjetalim prigodno godišnjem dobu, raznim ukrasnim grmljem, spomen-pločama, skulpturama i šetnicama. Kako bi se drugačije i zvao park nego po svojim najslavnijim vlasnicima – Perivoj Zrinskih. Kao i u svakom parku tu su drvene klupe namijenjene za trenutke odmora i opuštanja, međutim ove u Perivoju Zrinskih krase riječi iz oproštajnog pisma Petra Zrinskog svojoj supruzi Katarini napisanog noć uoči pogubljenja, a koje počinje: „Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati…“
U Perivoju je od 1904. godine interesantan spomenik banu Nikoli Zrinskom koji je bio i pjesnička duša. Autor je povijesnog epa „Adrianskoga mora Sirena“. Reljef s njegovim likom je u podnožju spomenika, a na vrhu bijelog stupa je orao raširenih krila. Orao stoji i na liri i na maču, što su simboli Nikolinog junaštva i pjesništva. U perivoju je od 1766. kip svetog Jeronima.
Po izlasku iz crkve uživam u proljetnom suncu te jednostavnosti i ljepoti trga popločanog kockama i uokvirenog nizom dvokatnica. Ovaj trg, prije 101 godine, točnije 9. siječnja 1919. ugostio je javnu opću skupštinu kojoj je prisustvovalo oko 10 tisuća ljudi iz cijelog kraja i na kojoj je donijeta Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od Mađarske. Rezolucija je aklamacijom prihvaćena i Međimurje je pripojeno matici zemlji.
Ovom događaju prethodila su dramatična zbivanja, ne računajući stradavanja u Prvom svjetskom ratu. Vojnici, koji su imali sreću preživjeti, po povratkom u rodni kraj sreli su se s novim razočarenjima u opustošenim i osiromašenim selima. Međimurje je poslije sloma Austro-Ugarske ostalo odvojeno od matice zemlje.
Prema vojnoj konvenciji potpisanoj 13. studenoga 1918. u Beogradu između zapovjedništva savezničkih snaga i Mađarske, linija razgraničenja bila je rijeka Drava te je Međimurje ostalo izvan Hrvatske. Dok su se drugi narodi radovali objavi američkog predsjednika Wilsona o određenju naroda oni su se našli pod terorom Mađara koji provode mađarizaciju silom namećući svoj jezik. Došlo je do pobune koja je ugušena terorom i progonom domaćih ljudi.
Jedan tekst premalo je za opisati slijed događaja. Ono što je važno istaknuti su hrabrost, odlučnost i jedinstvo hrvatskih domobrana i dragovoljaca koji su se samoorganizirali i na Badnjak 1918. oslobodili ovaj kraj od mađarske vojske i vlasti. Već na polnoćkama se čitao proglas da Međimurje pripada Hrvatskoj. Posebnu ulogu imao je dr. Ivan Novak, hrvatski pravnik, publicist, književnik i građanski povjerenik za Međimurje, koji je organizirao javni, gospodarski i politički život u Međimurju te mu dao snažni hrvatski pečat.
Povodom 100. obljetnice ovih veličanstvenih događaja u izložbenom salonu Muzeja Međimurje, 2019. u Čakovcu, otvorena je izložba pod nazivom „Domorodci! Medjimurci! Suženjstvu našemu je kraj!“ Riječ je o naslovu s originalnog plakata kojim se 9. siječnja 1919. godine pozivalo Međimurce na veliku Narodnu skupštinu na središnjem čakovečkom trgu. Citat iz Rezolucije dovoljno govori o volji naroda: „Hrvati iz cielog Međimurja, pred cielim svietom otvoreno, odlučno, jednodušno i samasviesno izjavljuju: Za uvek se odcjepljujemo ad mađarske države, kojoj smo do sodo pripadali samo pod utjecajem sile i protiv svoje volje.“
U Perivoju Zrinskih nalazi se spomenik Međimurcima poginulim u Prvom svjetskom ratu te, na samom ulazu u park, spomenik braniteljima Međimurske županije poginulim u Domovinskom ratu. Sve što vidim od Starog grada, spomenika u Perivoju Zrinskih pa do ovog zadnjeg spomenika svjedoči o neuništivosti ljudskog duha, čije je jedno od glavnih određenja – sloboda. Sloboda biti ono što jesmo.
Naš izlet i šetnja ovim krajem ne bi bili kompletni bez probanja delicija ovog kraja. Mnoštvo je restorana koji dočaravaju izgled nekadašnje tradicionalne kuće Međimuraca – hiže. Tradicionalna jela su, kako to svugdje biva, spoj dostupnih namirnica, načina života i vanjskih utjecaja.
Tu su jela od heljde, gljiva, svježe vrhnje, kosana mast te meso ‘z tiblic. Osnova ovog specijaliteta je najfinije meso svinjećeg buta ili karea, posoljeno i osušeno, koje se uranja u kosanu mast te posprema u posudu koja se zove tiblica. Međimurska vina se može iskušati u tridesetak vinskih kušaonica i podruma na Međimurskoj vinskoj cesti, jednoj od najnagrađivanijih vinskih cesta na svijetu. Naime, najprestižnije Decanterove svjetske vinske nagrade već više godina zaredom stižu u Međimurje, a s njih 11 na samo 600 hektara vinograda, radi se o jednom od najgušćih rasporeda Decantera na svijetu.
I nešto slatko za kraj – međimurska gibanica. Kolač je to s više slojeva sačinjenih od kora lisnatog tijesta koji se izmjenjuju sa slojevima svježeg kravljeg sira, ribanih jabuka, mljevenih oraha i maka uz dodatak grožđica i cimeta.
Dok kušam kolač koji se topi u ustima miješajući skladno okuse, u mislima se vratim na prekretnice života pojedinca i naroda. Pomislim kako nikada ne treba žaliti nad onim što je prošlo. Naučene lekcije treba primijeniti i znati kako smo mogli napraviti samo onoliko koraka za koliko nam je Bog dao u tom trenutku svjetlosti.
Treba se stalno vraćati u jedini trenutak u kojem se odvija naš život – sadašnjost. Prošlost je prošla, budućnost još nije došla, sadašnjost je mjesto života. To nas svakodnevno podsjeća i molitva Očenaš: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas.“ Danas, ne jučer ili sutra.