MOJE RAZGLEDICE – London III. dio
Greenwitch – mjesto od kojeg se mjeri na Istok ili Zapad
tekst i foto: Marijana Šundov
Split/ Oko mene žamor glasova, nježni zvuk gitare, šum vodoskoka. Nalazim se na Trafalgar trgu u Londonu. Puno je ljudi oko mene. S ovog trga se ulazi u Nacionalnu galeriju, koja čuva na tisuće umjetničkih djela među kojima i onih velikih majstora poput Giotta, Tiziana, Da Vincija, Rubensa, Rembranta, Van Goga, a čiji je ulaz besplatan. Ljudi sjede na stepenicama ispred Galerije, sjede na rubu velikih fontana te na podnožju kipova, a mladi umjetnik u stilu nekadašnjih uličnih svirača, izvodi popularnu melodiju na gitari…
Sada se ovo moje sjećanje na nekad uobičajenu gomilu ljudi na gradskom trgu, gužvu na ulicama čini tako dalekim. Korona virus je učinio svoje. Ulice i trgovi su još uvijek prazni.
Trafalgar trg u Londonu je centralni gradski trg. Mjesto je to dočeka Nove godine, ali i mjesto održavanja političkih okupljanja i prosvjeda. Primjerice, tu su se održali veliki prosvjedi protiv mjera koje je britanska Vlada donijela zbog COVID-a.
Tradicija paljenja lampica na božićnom drvcu, uz prigodni umjetnički program, na Trafalgar trgu ima posebno mjesto. Još od 1947. norveška prijestolnica Oslo daruje onoj britanskoj božićno drvce u znak zahvalnosti za pomoć Britanaca tijekom Drugog svjetskog rata.
Trgom dominira pedesetak metara visoki stup na čijem vrhu je petometarska statua. To je kip admirala Horatia Nelsona, pobjednika u pomorskoj bitci kod Trafalgara 1805.godine. U podnožju stupa su 4 velika brončana lava, a posebnu ljepotu prostoru daju dvije velike fontane. Zaslužio je Nelson itekako ovaj spomenik, njegova flota, 27 brodova – porazila je onu Napoleonovu – združenu francusku i španjolsku – sastavljenu od 33 broda. Nelson je tako osigurao Engleskoj premoć na moru, koji joj je kao otočnoj zemlji značio opstanak. Dakako za kontrolu svijeta veliki osvajač Napoleon Bonaparte, francuski general, a kasnije i car, trebao je i kontrolu mora. Zato je u kolovozu 1805. Napoleon naredio svojim admiralima: „Dođite u kanal. Dovedite našu sjedinjenu flotu i Engleska je naša. Ako budete tamo samo 24 sata sve će biti gotovo i 6 stoljeća srama i uvreda će biti osvećeno.“
Međutim kada se vodi bitka ishod ne ovisi o jednoj strani. Englezi su znali što je na kocki. Svoj otok branili su na moru. Engleskim brodovima uoči odlučujuće bitke poslan je zastavicama signal: “Engleska očekuje da će svaki čovjek obaviti svoju dužnost”. Kako velike, a tako jednostavne riječi „obaviti svoju dužnost“ – ma koja to bila. Obaviti svoju dužnost i obični mornari, ali i sam Nelson. Svaki čovjek. Onaj koji je zapovjednik, vođa on mora prvi dati primjer te obaviti svoju dužnost. Nelson je to i napravio, cijelo vrijeme bitke bio je na palubi, gdje je i smrtno ranjen.
Obaviti svoju dužnost ne treba samo u ratu, ne trebaju samo vojnici ili mornari. Obavljati svoju dužnost trebamo svi iz dana u dan gdje god se nalazili i ma kojim se poslom bavili. Svaku ustanovu čine ljudi. O nama svima ovisi kakav je naš zajednički dom domovinom što se zove.
Interesantno je kako se Nelsonov admiralski brod Victory još čuva u suhom doku, u luci Portsmouth i formalno je još u vojnom upisniku. Ispred Nacionalnog pomorskog muzeja (u londonskoj četvrti Greenwitchu), inače jednog od najbogatijih pomorskih muzeja na svijetu, kojeg sam imala priliku posjetiti je skulptura „Brod u boci“, u boci je model Nelsonovog broda Victory. U muzeju čuvaju Nelsonovu uniformu na kojoj se na lijevoj strani vidi rupa od zrna, koje je usmrtilo velikog admirala.
Naravno u ovom Muzeju možete provesti cijeli dan te tek zagrepsti ispod površine. Bogate zbirke maketa brodova svih vrsta, dijelova pravih brodova, uniformi, topova, slika, mapa i zemljovida, ukratko svega i svačega, pričaju o povijesti Engleske, koja je velikim dijelom i povijest svijeta.
Dio kompleksa Muzeja je i posebna zgrada – Kraljičina kuća. Kako joj i ime kaže bivša je to kraljevska rezidencija izgrađena u 17. stoljeću u renesansnom stilu.
U doba izgradnje bila je to gotovo revolucionarna građevina svojom bjelinom, skladnim proporcijama kocke, elegantnim stupovima – potpuno drugačija od tudorskog stila gradnje asimetričnih zgrada strmih krovova od crvene opeke.
Sjećam se kako sam oduševljeno gledala spiralno „tulipanovo stubište“. Stepenice kao da su lebdjele u prostoru, svaka stuba počivala je na onoj ispod, a sve je ukrašavala romantična ograda s stiliziranim cvjetovima tulipana. Unutar Kraljičine kuće je impresivna umjetnička zbirka slika s prepoznatljivim portretom djevičanske kraljice Elizabete I. u raskošnoj haljini s puno nizova bisera.
Ime same četvrti gdje je Pomorski muzej – Greenwitch naravno asocira na nulti (prvi) meridijan, koji upravo prolazi kroz mjesto gdje je Kraljevski opservatorij, nedaleko od Kraljičine kuće. Priča o Kraljevom opservatoriju asocira na zvijezde i ljudsku čežnju za spoznajom neba i zvijezda. Međutim razlog zbog kojeg je engleski kralj Charles II. osnovao opservatorij bio je praktičniji, nije to bilo istraživanje neba nego plovidba morem, odnosno pomorska trgovina. Na kopnu se lako orijentirati, točke orijentacije na kopnenim putovima bila su svetišta ili gradovi, ali na moru je to druga priča.
Uglavnom već tri godine nakon kraljeve odluke 1676. Opservatorij počinje s radom. Nabavljeni su veliki teleskopi, koji su se koristili tada u 17.stoljeću, napravljen cigleni zid kao nulta linija odnosno početni meridijan od kojeg su išla mjerenja uz pomoć tada dostupnih znanja i instrumenata. Izrađena je dosta precizna karta neba. Meridijan sagrađen od ciglenog zida, ta početna linija što dijeli istočnu i zapadnu Zemljinu polutku kroz stoljeća što slijede micao se u Greenwitchu, tri puta od strane kraljevih astronoma.
Na međunarodnoj konferenciji održanoj 1884. u Washingtonu dogovoreno je da zadnji izgrađeni meridijan, koji ide kroz glavni Transit instrument u Kraljevom opservatoriju u Greenwitchu, bude početni jer ga je preko dvije trećine svih brodova već na taj način upotrebljavalo. Od tog meridijana računalo se što je zapadno, a što istočno, a dogovoreno je i svjetsko vrijeme odnosno univerzalni dan, podne je kada je podne u Greenwitchu, dogovoren je 24 – satni dan odnosno zone, te puno toga što danas uzimamo za normalno. Ova činjenica dakako govori i o ekonomskoj snazi Engleske u 19. stoljeću.
Sjećam se kako je bilo lijepo prošetati se Greenwitchom, kvartom predivne klasične arhitekture bijelih građevina, s intenzivno zelenom travom. Trava je tako opravdavala ime kvarta – „green“ je prevedeno „zeleni“. Bilo je lako spustiti se do obale Temze, sjesti u mali restoran, koji je nudio riblje specijalitete, ali i tradicionalna jela poput „ribe i čipsa“. Izvorno je u ovom jelu riba bio bakalar, a sada možeš izabrati koju ribu želiš spremljenu brzo isprženu u ulju. Nudile su se razne vrste pudinga, koji nije desert jer se sprema od raznih vrsta mesa i bubrega. Zidovi restorana su bili ukrašeni slikama i fotografijama mornara i astronoma. Pomislila sam koliko je ovdje zgusnute povijesti usko vezane za more i astronomiju. Sva ta istraživanja, ljudska čežnja za znanjem, dovela su do sigurnijih putovanja brodova, rasta trgovine, bogatstva.
Svoju priču o Londonu nastavit ću na Piccadilly Circusu, koji naravno nema nikakve veze s cirkusom, ali ima s kružnim otvorenim raskrižjem. Pored gore spomenutog Trafalgar trga Piccadilly je mjesto susreta. Jedna lokalna poslovica kaže ako se dovoljno zadržite na Piccadilly Circusu susret ćete sve ljude koje poznajete. Ime raskrižje, a i Piccadilly ulica duguju jednom zanatu odnosno odjevnom predmetu – piccadillu – bogatom ovratnika od čipke. U središtu raskrižja je fontana s kipom anđela ljubavi. A, od fontane svaka ulica mami na svoj način – jer ulice koje se tu slijevaju su poznate po kazalištima ( ulica West End) pa vas plakat do plakata zove da zastanete, tu su i nizovi restorana s multinacionalnom kulinarskom ponudom i trgovinama (u Regent ulici).
Naravno obvezno je prilikom šetnje londonskim ulicama ući i fotografirati se u crvenoj telefonskoj govornici jednom od britanskih simbola. Govornice su postavljene daleke 1926.godine, a tako su dobro zvučno izolirane da kad uđeš u njih imaš dojam da si daleko od svijeta. Dolaskom mobitela telefonske govornice gube svrhu, ali Vlada ih je svrstala kao kulturno dobro tako da će i dalje biti na britanskim ulicama.
Dok ovo pišem daleko sam i vremenski i prostorno od onih dana posjete Londonu. Čudesan je to grad, milijunska multinacionalna prijestolnica, a opet tako duboko britanska. Prijestolnica je to koja me oduševila vidljivo iskazanim poštovanju prema ljudima koji su gradili društvo – obavljali svoje dužnosti od vojnika i mornara, preko kraljeva i učenjaka, pa sve do obrtnika, zanatlija odnosno kako bismo danas rekli velikih i malih poduzetnika. Napraviti najbolje što možeš na mjestu gdje te život odveo. Učiniti svijet boljim mjestom za sebe i ljude oko sebe. Toliko koliko možeš.