piše: Žarko Delač
Da svaka medalja ima dvije strane poznato je svima ali to često zanemarujemo u svakodnevnom životu. Stoga smo spremni pojedince osuditi ili glorificirati samo na temelju glasina, novinskih članaka ili danas sveprisutnih društvenih mreža.
Često se znademo zapitati: – Pa zar je moguće da su on ili ona nešto loše napravili, a bili su tako simpatični, elokventni i dragi?!
Slično je i s financijskim potezima, gospodarskim aktivnostima ili političkim odlukama. Ovisno o osobi obrazlažu se stajališta pa je ponekad vrlo teško razlučiti istinu i donijeti ispravne zaključke. Vrlo se rijetko dogodi da je riječ samo o govornom ekshibicionizmu pa je za isti slučaj za nekoga čaša na pola puna a za nekoga prazna.
Stoga, imajući prethodno na umu, nije čudno kako su svi naši ekološki osviješteni sugrađani puni pohvala za uvođenje električnih automobila. Naravno ima i takvih kojima je zaštita okoliša potpuno nepoznat pojam tako da nije čudno kako sam nedavno vidio susjeda koji je mijenjao ulje na vozilu i staro izlio u kanalizaciju!
Takvih slučajeva, nadam se, ima sve manje. No, pitanje je jesu li ponekad i ekološki osviješteni pojedinci u zabludi?
Pri tome mislim na sve veću upotrebu električnih prometala i najnovije istraživanje njemačkih stručnjaka kako su ukupno gledajući, električna vozila ekološki štetnija od onih na ugljikovodike.
S jedne mi je strane ovakav znanstveni zaključak dobro došao jer sam oduvijek bio sumnjičav prema ulozi elektromagnetskog zračenja i zbrinjavanju baterija kao glavnim izvorima negativnog utjecaja na ljudsko zdravlje i okoliš.
S druge strane, dobro se sjećam kako je prije više od 10 godina Ministarstvo prometa izradilo i skupo platilo strategiju uvođenja prirodnog plina u vozila. Do danas je trebalo biti na našim cestama više od 50000 takvih vozila, a nema ih niti 500.
Zabrinjavajuće je kako se ne držimo svojih pravila, dajemo čak i poticaje za nešto od čega naša industrija nema nikakve koristi i priklanjamo se pomodnim trendovima. Svaka čast pri tome automobilima Rimac koji su se pronašli u niši elektroautomobila ali potpuno je nejasno kako nemamo poput Italije ili Njemačke, snažan zamah vozila na prirodni plin.
Za razliku od naftnog ili LPG plina koji nastaje kao nusproizvod ili otpad u proizvodnji benzina prirodni li CNG plin ekološki je još prihvatljiviji. Uz pregršt očiglednih prednosti ne treba zanemariti i određene tehničke nedostatke pri upotrebi plina (visoki tlak…) jer kao što rekoh, svaka medalja ima dvije strane.
Zagreb je prije 20 godina imao punionicu prirodnog plina i od tada kao da je vrijeme stalo. Brojnim primjerima u našem okruženju to se može vrlo jednostavno dodatno potkrijepiti usporedivši njihove današnje kapacitete za punjenje vozila prirodnim plinom.
Osobito je to isplativo kod korištenja flotnih ili taksi vozila pa se može kao pozitivan primjer ipak istaknuti zagrebački ZET koji ima svoju vlastitu punionicu i određen broj autobusa na prirodni plin.
Sve u svemu, želim naglasiti da nije sve sjajno kako na prvi pogled izgleda i da pri formiranju mišljenja treba imati na umu različite informacije i sposobnost razlučivanja.
Osobito je to važno za one koji donose odluke, a posebno na području budućnosti pogonskog izvora za vozila ili energetike gdje se sukobljavaju interesi proizvođača vjetroelektrana, solarnih panela i nuklearnih elektrana te ih valja pomiriti s izazovima zaštite okoliša.