Mirko Popović
Odlama se
s grumenom zemlje
tiha kao kap borove smole
nad mahovinom
Silazi sa ljetnim
jadranskim jutrima
žuboreći s presušenim
kapljicama sunca
Memento, čuju se otkosi
anđeoske melodije za njom:
Bog je tamo
gdje ga spomeneš
Odlama se
s grumenom zemlje
bez dezorijentacije odlaženja
A mi zbrajamo i oduzimamo
uzimamo pilulu ljudskih dosega
s medom i s čemerom pijemo
vječne metafore, crteže provlačimo
između pećinskih stalagmita
što vječno zapisuju ljudsko
umijeće gubljenja
izniklo iz njenih kostiju:
Ne postoji vrijeme, dragi moji
ono je samo konstrukcija uma
Možda i ne postoji
kažem u trenu
ali sad bi joj vjetar
u vijorenje želio
utjeloviti kosu…