tekst: Marko Jareb
5, 5 milijuna stanovnika koliko ih ima jedna Skandinavska zemlja godišnje posudi 68 milijuna knjiga iz knjižnica. To je u prosjeku nešto više od 12 knjiga godišnje. Koliko je to velika brojka za svakog njihovog stanovnika u prosjeku? Nema podataka koliko ih kupi neku knjigu.
Jedan profesor iz gore spomenute zemlje koji je ujedno i književnik ističe kako njegovi učenici ne vole baš čitati knjige. Izgleda kako je i u toj zemlji slično stanje kao i u RH u pogledu čitanja knjiga mlađe populacije. Je li u prvoj rečenici ovog teksta na pijedestalu premisa: „Hvalite me usta moja“? Koliko autori tih svih knjiga imaju nekakvu naknadu za čitanost i je li je uopće imaju? Je li to zaživjelo u RH, da autori knjiga imaju novčanu naknadu zavisno o čitanosti i posudbi njihovih knjiga iz knjižnica?
Kao protutežu uzmimo filmsku umjetnost u RH. Primjerice neki film za koji je utrošeno 10 milijuna kuna za njegovo snimanje trebalo bi pogledati 400 tisuća ljudi u RH da bude na financijskoj nuli. Hit filmovi u RH u pogledu gledanosti do sada su pokrivali tek četvrtinu svojih budžeta. Tko tu onda zarađuje? Je li takvo stanje i u pogledu knjiga?
Jedan pokojni književnik je rekao kako on maksimalno može napisati jedan roman godišnje i ono što on dobije od nakladnika za taj roman da mu nije dovoljno da može od toga živjeti. Je li tako slično i kod filmske produkcije?
I jedni i drugi imaju neku dodatnu zaradu od koje ne mogu živjeti, ali im dobro dođe za popuniti rupe u njihovim osobnim budžetima. Koliko pak i jedni i drugi samo „povlače“ za sebe novce iz džepova svojih građana kada ih nisu u stanju namaknuti iz drugih izvora?
Je li samo na pomolu svjesna proizvodnja gubitaka koju pokrivaju svi građani RH?
Koliko je slična situacija i u drugim društvenim granama, naročito onim koja su pokrivena državnim jamstvima?
Mogu li jamčevine nekim zaobilaznim kanalima skrenuti u džepove njezinih predstavničkih struktura?