tekst: Tonka Kahlik
Svako seosko dvorište imalo je čardak u kojem se čuvao kukuruz. Da bi bio u čardaku trebalo je obaviti neke poslove o kojima želim pisati.
Kada su kukuruzi na njivi bili zreli tj. suhi moralo ih se skinuti sa stabljike. Taj su posao u mojoj mladosti uglavnom radile žene.
Ustajale bi u ranu zoru. Ponekad je bila magla i hladno pa bi se čekalo da se magla raziđe.
Pojeli bi doručak koji je uglavnom bio; pečena jaja, kruh i bijela kava. Ta se bijela kava radila od divke i mlijeka.
Dugo nisam znala što je divka i da se radi o cikoriji jer za nas je to jednostavno bila divka. Divka se kuhala u vodi nekoliko minuta, a onda se ostavila koju minutu da se slegne soc. Zatim se dodavala u kuhano mlijeko. Voljela sam takvu bijelu kavi zaslađenu i kukuruzne žgance čiji miris i okus još uvijek pamtim.
Žganci su bili od kukuruznog brašna zlatni i mirisni, kukuruza osmoreca, a ne od griza, to je velika razlika.
Iza doručka, kada se magla digla odlazilo se kolima na njivu. Važno je bilo imati kakve stare bakandže, u lošijem slučaju nosili su gumene opanke ili čizme te tople vunene čarape i tople suknje. U ono moje vrijeme žene nisu nosile hlače. Došavši na njivu svaka bi žena uzela jedan red, ali bi brala kukuruz i lijevo i desno u redu.
Žene su na sebi imale podvezane fertune u koje su stavljale ubrane klipove. A muškarci koji su zajedno sa ženama bili u branju rijetko bi brali već bi prolazili kroz redove sa krtolima u koje bi žene istresale fertune. Pune krtole oni su odnosili do kola i istresali u njih. Stranice kola su bila obložena ceradom da ne bi klipovi u vožnji ispadali.
Inače, kola su obično imala tzv. lojtre. Te lojtre za konjsku zapregu ili kola bile su slične lojtrama koje su se koristile za penjanje na tavan. Mi u selu nismo nikada govorili konjska zaprega već samo kola ili platon za ona koja su imala gumene kotače za razliku od kola koja su imala drvene obložene limom.
Kada su kola bila puna ili na njivi sav kukuruz obran odvezli bi se svi kući. Svako je seosko dvorište imalo štagalj. Štagalj je prostor između štale i sjenika, a sve pod istim krovom. Kola sa kukuruzom su se uvukla u štagalj i dio iz kola istresao na zemlju.
A onda je išlo komušanje. Često su se s polja vratili u vrijeme kada je već padala noć pa se komušanje nastavljalo drugog dana. Moje tete i bakica, a ponekad i otata sjedili bi na malom štokrlu i skidali sa klipova suhe listove – komušinu.
Komušina se koristila za puno stvari. Od nje su pravili cekere, neku vrstu natikača, komušinom se omatalo stopala u gumenim opancima ili čizmama. Po pričanju bakice nekada se stavljala u tzv slamarice kada nije bilo dovoljno slame.
Komušina se spremala na suho, a klipovi kukuruza u čardake gdje su čekali da ih se oruni koliko je koji dan trebalo, ali to je nova crtica iz mojih slavonskih sjećanja.
Danas se još uvijek rade razni predmeti kao i u mojoj mladosti, od uporabnih pa do umjetničkih jedino je problem komušina jer se kukuruz bere kombajnima pa je sve manje lijepe komušine.
krtol = vrsta korpe od šiba, polu-ovalan, dubok, sa samo jednom drškom na plosnatom dijelu
Divka = prženi korijen cikorije i ječma, proizvodi se i danas (tvornica Frank)
platon = konjska zaprega gumenih kotača, duža od običnih kola, zatvorenih stranica i pune podnice
štokrl = mali stolac, raznih oblika, sa tri noge ili kao mala klupica
oruniti = isto što okruniti, skinuti zrno sa klipa kukuruza
lojtre = ljestve
soc ili zoc = ostatak kod kuhanja divke
ceker = torba za plac, ali može biti i kao modni dodatak ovisi o izradi
bakandže = čvrste cipele
osmoredac = klip kukuruza koji je imao četiri para reda kukuruza za razliku od drugih sa više redova
slamarica = je bilo nekada to što su danas madraci u krevetima