piše: Slavica Jurčić
U jedan vagon ne bi mogao stati cijeli njen život.
Jelena i Lovro sa svojih dvanaestero djece selili su iz Dalmacije u rodnu Slavoniju.
Najstariji sin imao je sedamnaest godina, a najmlađa Milica tek tri.
Roditelji se opraštaju od rodbine i svojih suseljana i kreću u Split na vlak.
U Splitu na stanici susreću Jeleninu sestru koja živi u Italiji. Ona nema svoje djece. Jelena joj predaje na brigu svoju kći Anu koja tada ima 5 godina.
Ostala djeca su zbunjena. Njihova sreća je splasnula. Njihova sestrica tada zadnji puta vidi svoju braću i sestre koji odlaze s roditeljima.
Na stanici dobivaju stočni vagon i u njemu provode skoro dva dana. Ta dva dana su najgora u njihovom životu.
Odlazak u nepoznato i rastanak od sestrice ovu je obitelj zauvijek promijenio.
Ana živi kod tetke koja se bogato udala, a djece nije imala. Živjela je lijep život. Tetka joj je osigurala najbolje škole i Ana je odrasla u prekrasnu mladu ženu.
Ipak, u srcu je nosila tugu za braćom i sestrama. Tetka joj nije branila kontakt s obitelji. Pisma i slike su redovito putovali u oba smjera.
Slavonija rodna, ravna i žilava, bogata i ponosita, prima željno veliku obitelj koja se mora snalaziti kako zna i umije.
Majka i otac potiču djecu na školovanje. Iako je tada, početkom dvadesetoga stoljeća bilo nepismeno mnogo ljudi, oni su bili pismeni.
Jelena je svoju djecu učila pisati i čitati pa su napredovali u znanju.
U samo nekoliko godina njihova je obitelj dobila još članova, ali su dječica umrla ne dočekavši dvije godine života.
Život im je bio težak. Roditelji su ostarjeli, a moja baka Milica je znala reći za svoju majku Jelenu : „Moja mama je bila jako stara žena. Umrla je s 54 godine.“
Težak život nekoga očvrsne, a nekoga oslabi. Ana i Milica su se dugo dopisivale. Želja i ljubav dviju sestara da se sastanu pod stare dane nikada se nije ispunila.
Ana je živjela u Italiji i Monte Carlu, udavala se dva puta te imala lijep i skladan život.
Moja baka Milica živjela je u Slavonskom Brodu i uvijek je spominjala svoju braću i sestre.
Pitala sam se često jesu li moji pradjed i prabaka bili okrutni ili su samo željeli da njihova kći ima bolji život.
Odgovore nisam nikada dobila, ali sam doznala da je ljubav dviju sestara bila do smrti, a čežnja za susretom ogromna.