MOJA MALA BALERINA

piše: Marica Žanetić Malenica

Prvo tri puta žmirkaju, potom se i gase. Sjedim po sredini osmog reda partera i čekam da netom oživjeli mrak ubiju svjetla pozornice splitskog kazališta. Odavno nisam bila na nekoj baletnoj predstavi. A išla sam redovito, išla sam i dva puta tjedno prije petnaestak godina. I gledala po nekoliko puta u sezoni isti balet.

Bilo joj je šest godina kada sam, poput mnogih nadobudnih majki, i ja htjela neku aktivnost za svoju mlađu kći. Neku koja će razvijati njezinu gracioznost, lijepo držanje, pravilan hod…
Balet je bio pravi odabir za takva majčinska očekivanja. U početku se nije najbolje snalazila, bila je još malena, krhke građe i povučena. Ali, vrlo brzo je baletna pedagoginja, vrsna balerina ruskog podrijetla, svojim uvježbanim okom u njoj vidjela ono što je običnom oku neprimjetno. Tijekom pet godina, koliko je trajala niža škola klasičnog baleta, postala je prava mala balerina. Krajem svake školske godine Baletni studio splitskog HNK priredio bi početkom lipnja koncert svojih učenica. Čim bi bio objavljen datum koncerta krenula bih u akciju. Prvo bih preko veze, a kako drukčije, rezervirala dvadesetak karata u prvim redovima, koje bih podijelila rodbini i prijateljicama kako bi moja djevojčica, potom i djevojka, imala uz ostalu i svoju osobnu publiku.

Kada bi osvanuo taj, u pravilu sunčan kasnoproljetni dan, u našem je domu bio proglašen obiteljskim blagdanom. Ujutro bismo balerina i ja odlazile na frizuru. Moja je mogla biti i ona bašmebriga, ali njezina je morala biti strogo kontrolirana. Od kose koja se čuvala cijelu godinu frizerka bi svojim vještim rukama splela malu, visoko pozicioniranu punđu. S tako postojanim frizurama, podržavanim trovremenskim lakom na kojemu se nije štedjelo, stigle bismo doma gdje smo nastavljale postupak dotjerivanja. Obje smo oblačile novokupljene haljine, a i muškom članu obitelji (suprugu i tati) bi se također posrećilo – i on bi dobio novu košulju.

Tako dotjerani odlazili smo u kazalište u ranim popodnevnim satima jer balerinu je trebalo još i obući i našminkati. Izgledala je prekrasno u pački ili nekom drugom kostimu s  baletnim papučicama na lijepo oblikovanim, vitkim nogama. Sve dok profesionalne šminkerice licu joj ne bi dodale onu crtu ozbiljnosti i zrelosti neprimjerenu njezinim nježnim godinama. Ali, sve za umjetnost, tješila sam se gledajući u jarkocrvene usne svoje djevojčice.

A onda bi započeo koncert. Čekala sam s uzbuđenjem točku u kojoj bi ona kao nadarena polaznica uglavnom imala i solo dionice. U tim trenucima, dok je ona plesala na osvijetljenoj pozornici a ja sjedila s mnoštvom u mraku gledališta, u meni je sve prštilo, ćutila sam pravu emotivnu eksploziju. Miješala se majčinska ljubav s osjećajem ponosa, strepnje, raznježenosti, uzbuđenja… A onda bi se sav taj adrenalin izlio u suze radosnice. Spašavao me je mrak i papirnata maramica u ruci. Znala sam reći da kupujem broj veću bluzu ili haljinu kako bi mi srce moglo slobodno pulsirati tih nekoliko minuta jednosatnog koncerta jednom godišnje.

Nakon što je od baletnih pedagoga već bila prepoznata kao talentirana dobila je i dječje uloge u dvije predstave – „Mala Floramy“ i „Ščelkunčik“. U Tijardovićevoj opereti bila je mali paž, u poznatom baletu Čajkovskog glumila je, u različitim činovima, djevojčicu, miša i članicu posluge.

I tako sam ja po nekoliko puta u sezoni gledala isti balet čekajući da moja mala balerina odigra svoju ulogu i da je dopratim do kuće u kasnim večernjim satima. Iako sam i prije odlazila na baletne predstave, koje su bile u programu svih pretplata pa tako i one koju sam godinama imala, s baletom sam se zbližila upravo u vrijeme njezinih prvih nastupa. Glazba i uigrani pokreti plesača bila je iluzija koja mi je pružala utočište na dva sata od nesavršena i zahtjevna svijeta koji je vrebao tamo iza kazališnih vrata. Uz moju balerinu zavoljela sam balet dušom, onako kako svojim skromnim glazbenim i plesačkim znanjem nikada ne bih.

Kada je završila osnovnu školu predložili su nam da je, uz preporuke, pošaljemo u srednju baletnu školu i internat nedaleko Beča. Nismo se dali uloviti na takav primamljiv mamac. Odveli smo je kod dvoje priznatih baletnih majstora da čujemo što će nam reći. Talent joj nisu zanijekali, ali sporna su bila njezina donekle spuštena stopala i ne baš jaka volja da krene tim trnovitim putem s neizvjesnim krajem. Kao razumni roditelji nismo se odlučili poslati je samu u stranu zemlju i nepoznato okruženje, znajući koliko je nježna i nama privržena. I dobro smo postupili. Ona se odlučila za školu likovnih umjetnosti, koju je s uspjehom i voljom pohađala. Nastavila je odlaziti u Baletni studio. Kada je bila na kraju trećeg razreda srednje škole, u 18-oj godini jednoga dana tražila je da ostavim ono što sam u tom trenu radila i da je saslušam.

 „Mama, ja više ne bih išla na balet“, reče odlučnim glasom u kojemu sam iščitavala i nešto nelagode.

Iako sam znala, još prije dvanaest godina kada sam je upisala, da će doći ovaj dan, zatekla me. Gledale smo se neko vrijeme onim nijemim pogledima kojima se odmjeravaju snage sugovornika. U grlu sam osjetila ono nešto što nazivaju knedlom i što ne dopušta nagli odgovor. I dok sam prebirala po mislima tražeći pravu riječ nastavila je:

„Sljedeće godine me čeka matura, bilo bi mi prenaporno, a ionako se time neću baviti,  dosta je bilo…“

Njezina odluka bila je konačna, nisam ni mogla ni htjela na nju utjecati. Ali sam taj dan bila tužna, na rubu suza. Naša zajednička baletna bajka dobila je toga dana svoj završni čin. Svjetla su se pogasila, zavjesa je spuštena. Svoje baletne papučice objesila je o klin, slike sa svojih nastupa na zid. Diplomu, prospekte, kataloge, isječke iz novina uredno je složila u fasciklu i stavila pod krevet.

Ja nisam, poput nje, imala nikakve opipljive uspomene, tek predivne trenutke majčinskog ponosa pohranjene u duši kao nešto divno i dragocjeno, što mi ni vrijeme ni zaborav koji nosi, ne mogu ukrasti.