piše: Dubravka Lisak
Kašina je bila, i vjerujem još uvijek jest, pitoreskno seoce s mnogo interesantnih likova. Patila je od sindroma malene sredine, i koliko god sam žudjela za širokim prostranstvima svijeta, ona mi je pružala sigurnost i predvidljivost malograđanske sredine.
Naravno da sam te malograđanštine postala svjesna tek na prvoj godini studija, što će biti mnogo godina kasnije, družeći se s uglađenom zagrebačkom djecom. Ali tada, ona je bila sav moj svijet i podlegla sam joj iz čistog naslijeđa.
Na selu, svatko je o svakome sve znao. Kao djeca, živjeli smo u neprestanom strahu tko će i da li će nešto ružno o nama reći. Sve obiteljske tajne čuvale su se kao oko u glavi, iako su ipak na kraju krajeva nekako izašle van u javnost, ne bi li postale puko raspredanje baba iza seoskog plota ili dok su okopavale papriku.
Moj otac je bio, i još uvijek jest, savršeno dobar muškarac. Beskrajno inteligentan, ali uvijek pomalo drukčiji, bio im je trn u oku. S obzirom da nije pio, nije bio loš, nije tukao majku, i po tome je bio oličenje pravednog muža, a po prirodi je bio jako simpatičan i duhovit, susjedi su ga jako voljeli. I mi, njegove kćeri, beskrajno smo ga voljele. Nikad nije na nas vikao, uvijek je bio zrnce razuma i strpljiv do beskraja. Imao je samo jednu manu koju su mu vječito spočitavali. Bio je Zagorac.
Majka nije imala puno prijatelja, ali zato je on bio prijatelj sa svim našim susjedima. Bio je tu Franjo, koji je radio u skladištu Industrogradnje, pa Vlado, koji je povremeno dolazio iz Njemačke, bio je tu pokojni kum Rupec, kojeg se sjećam po debelim staklenim naočalama koje su podsjećale na pepeljare… svi su vikendom kartali, dok ih nije pobijedila Ljubica, Željkina mama, koja je bila jako dobar kartaš. Ponekad bi se okupili i u našoj skromnoj kući, novoizgrađenoj i nedovršenoj dvokatnici, pa kartali belu.
Interesantno je bilo što se grijala samo jedna soba, i to dnevna, i ta jedna soba bila bi dovoljna za sve nas, i djecu, i majke, i njih koji kartaju. U kuhinji se ložila peć, i ja se još danas sjećam topline i igre, i njihovih psovki koje nisu bile zlih namjera. Sjećam se kroz smijeh kako je ljutiti otac poderao snop karata jer su gubili on i Franjo. Mi, djeca smo se smijali. Nije bilo zlobe u toj njihovoj ljutnji, nismo to shvaćali kao agresiju jer ona to nije ni bila, samo smo se beskrajno smijali onima koji gube, igrajući se kockicama ili lutkicama od papira u zapećku.
A oni su se kartali do dugo u noć, relaksirajući se od napornog rada u tvornicama u Zagrebu.
Majka bi nosila vino, od kojeg su se radili gemišti, ali nitko nije bio pijan. Jednostavno bi kartali, svađali se, ljutili, mirili i ponovno se smijali. Između sve te kartaške igre desilo bi se toliko šala i zafrkancije da bi nas trbusi boljeli od smijeha. Kakva su to vremena bila…
Danas shvaćam da su naši roditelji u to doba bili u najboljim tridesetim godinama. Ja sam mnogo starija od svoje djece ali oni su bili jako mladi, društveni ljudi. Bilo je to doba kad je život još bio dobar, bila je Jugoslavija gdje su svi imali isto, osim onih koji su bili gastarbajteri. Ali ipak je bilo opušteno, sigurno i dobro za njih.
Imali su stalne poslove, redovitu plaću i nekako su odgajali vlastitu djecu. Mislim da su moji roditelji bili sretni u to doba.
Otac je radio u INA-OKIju, majka na pošti. Prava jugoslavenska obitelj. Prototip.
Jedina sjena u tom životu bila je depresivna baka. Iz nekog razloga, nikad nije prihvatila mojeg oca. Nije ga voljela, i neprestano ga je napadala.
Iz godine u godinu, jednostavno je postajala sve depresivnija. Dane bi provodila plačući. Baka je radila na traci u Sljemenu. Onog dana kad je otišla u mirovinu, mislim da je njen život završio. Bila je tu moja mlađa sestra i ja, ali više nije imala volje za život. S malom penzijom ionako nije mogla preživjeti, pa je uzimala poskrivečki stvari iz naše kuće, iako su se moji roditelji brinuli za nju.
Ti naši susjedi su se brinuli da nam život nije nimalo dosadan. Međusobno su se pomagali, što je danas prava rijetkost, u vremenima kad svatko brine svoju brigu. Kao djeca, nismo bili opterećeni roditeljima. Znali smo da Ljubica voli vikati, da stara kuma Trupelačka mojoj prijateljici sve brani… pa ipak smo svi zajedno živjeli, u našoj malenoj ulici, kao prava mala zajednica.
Mi djeca smo se stalno igrali. Djetinjstvo smo proveli loveći žabe u maloj bari na vrhu brijega, a ljeti se hladeći u ogromnoj „kaci“ koju su moji roditelji napunili vodom da se imamo gdje kupati. Bazena nije bilo kao danas, pa smo koristili svaku priliku da se osvježimo od velikih vrućina. Kakva je to radost bila, obući kupaći kostim i brčkati se u poluhladnoj vodi. Željka je uvijek imala najmodernije kupaće kostime, koje joj je donijela baka iz Njemačke, ali nismo bili nesretni radi toga. Samo smo se kupali, gnjurili i promatrali kukce koji su našli utočište od ljetnih žega u našem malenom „bazenu“.
Sjećam se, babe su sve bile slično obučene. Imale su jednostavne jednodijelne haljine s neuočljivim uzorkom, marame na glavi i „fjertune“ oko pojasa. Boje su im bile mračne, gotovo crne, i dan danas ne znam gdje su nabavljale te užasne oprave za koje smo se mi djeca kleli da na nas nikad neće ići. Čak i usred ljeta, marama na glavi je bila obavezan modni dodatak.
Dan danas ne znam koja godina života je bila prijelomna da se marama stavi na glavu. Kad je to kad se iz moderne žene koja radi u tvornici pretvoriš u čangrizavu staru babu?
Bilo kako bilo, bake s maramama na glavi vladale su svijetom. Ako nisi rekao dobar dan, odmah su te tužile tvojim roditeljima. One su određivale kad će se kositi sijeno, kad će se ići u vinograd i kako se odgajaju djeca.
Ma koliko se činilo da vlada patrijarhat, danas znam da je ustvari to bilo matrijarhalno društvo. Žena je držala tri ugla kuće, a naročito ona koja je u kući bila najstarija. Svidjelo se to ukućanima ili ne, te žene su vladale našim malim svjetovima Jugoslavije, svjetovima u malome.