Jelana Stanojčić
Mislili su je obeščastiti
Nevinu uprljati, ukrasti joj ime, iskriviti,
Mislili su zatvoriti je u tamnicu, spaliti na lomači
Mislili su pokopati je tri metra ispod zemlje,
I zauvijek joj oduzeti sjaj.
Mislili su da je se nitko više neće sjećati
Da je zaboravljena, oskrnavljena, blijeda i jadna
A ona se pojavila u svoj svojoj veličini
U svoj svojoj raskoši u pravom trenutku, na pravome mjestu.
Propela se u visine poput mladog ždrijepca prkosno i silovito
Sjela je na pijedestal pravde i zasjala:
Mačevi su bljeskali, a jezici palacali
Ostala je neustrašiva, svijetla, čudesna.
Ostala je dosljedna, čista, velika.
Sve nepravde i laži su porumenjele, zadrhatale,
Postale male i bijedne
Odložile su krvavo oružje, ustuknule
A ona, istina, osta zapisana i postade prijetnja
Svakoj budućoj laži.
Iz zbirke „Ples ljubavi“