S promocije knjige Julijane Matanović
prilog: Rosalija Marija Vrček
U kasno, predolujno poslijepodne 17. lipnja u Zagrebu smo se okupili u Društvu hrvatskih književnika na promociji knjige “Ljuta godina” (izdanje izdavačke kuće “VBZ” iz Zagreba), Julijane Matanović, istaknute, najčitanije hrvatske književnice korijena duboko sraslih sa tlom Bosne i Hrvatske.
Sparno vrijeme nije spriječilo dolazak pozamašnog broja ljubitelja Julijaninog pisma, njenih studenata, prijatelja, tako da su obje dvorane Društva bile otvorene.
Uz nadasve sugestivno čitanje glumice Anje Šovagović, objave “Sretan ti rođendan, Magdice”, promociju je otvorio glavni urednik “VBZ”a, pjesnik i prozaik, Drago Glamuzina i predao riječ Vanji Kulaš, urednici koja nas je provela svojom organizacijom Julijaninih tekstova objavljenih u godini dana na njezinoj stranici Facebooka, kroz knjigu.
Julijanine studentice, Antonija Čosić, psihologinja koja je napisala i pogovor te Andrea Divić, kroatistica, približile su publici književnicu i omiljenu profesoricu Filozofskog fakulteta u Zagrebu osvrćući se prvenstveno na činjenicu kako je odlazak Julijane u penziju i povratak u Osijek značio veliki gubitak za sve studente koji su je doživljavali osim kao izvrsnog predavača, i kao majčinski brižnu, prijateljski otvorenu i iskrenu osobu.
Sama književnica se kratko osvrnula na objavljeno djelo, zahvalivši se izdavaču i posebno, s ljubavlju, obratila svojoj kćeri Magdici i suprugu Pavlu Pavličiću zahvaljujući na velikom razumijevanju i podršci koju su joj pružali tokom “eksperimenta Osijek” bez riječi predbacivanja.
Julijana Matanović je u knjizi “Ljuta godina” skupila tekstove koje je objavila u vremenu od veljače 2018. do siječnja 2019. od kojih je jedan dio pisan za vrijeme koje je provela u Osijeku, optimistički se vraćajući svojim sjećanjima na studentske dane, s pretpostavkom da će se osjećaj spokoja i radosti ponoviti.
Na žalost, (ali na našu radost jer ju je to vratilo nama u Zagreb, kako je to neuvijeno istaknula Andrea Divić) ponovila se poznata poslovica kako nitko nije prorok u vlastitom selu. Osijek ne prepoznaje svoju nekadašnju sugrađanku, ne pruža joj prostor ni pažnju koja ona svojom osobnošću, znanjem i talentom zavređuje a kojima bi se grad neizmjerno obogatio.
Književnica se vrlo iskreno, hrabro bavi (da ne parafraziram Miroslava Krležu i njegovo djelo “Moj obračun s njima”) svojom okolinom, stanjem u školstvu, političkim pitanjima, odnosima u obitelji, s kolegama pri tome ni u jednom momentu ne zauzimajući napadalački, podrugljiv ili sarkastičan stav.
Ona upotrebljava rječnik dobrohotnog liječnika, majke, sestre, životne učiteljice.
Ja sam knjigu naručila poštom i “progutala” u trenu objave koje sam već poznavala.
Meni najdraži tekst u knjizi je o njezinoj, našoj Bosni, “Karta zemlje Bosne” a govori o prstu (sudbine) pregovarača o granicama, njegovoj debljini koja je odredila tijek Povijesti ovih prostora, priča o raseljenim ljudima za koje se Julijana nada da neće zaboraviti svoje krajeve.
Najpotresniji su bili komentari koji su slijedili nakon objave, sa svih strana Zemljine kugle čitatelji su kratko javljali svoje mjesto rođenja i života, a nakon sudbonosnog zareza, novo obitavalište koje im je (trebalo) postalo domom.
Moj je komentar bio i moje uvjerenje, da mi svi dijelimo bol raseljenosti, na kraju krajeva, u ovom momentu se događa ekonomski egzodus, ali naši geni pamte i ravnice i more i planine beskrajne i da nam tu ljubav, sjećanje ničiji hladnokrvan potez perom na nekakvom dokumentu uskih interesa male skupine ljudi, ne može oduzeti.
U komentarima koji su otisnuti na kraju knjige, Julijana mi je ukazala čast da uvrsti jedan moj drugi komentar koji mi se sada čini nepotpun i hladan naspram topline i bliskosti njezinih tekstova.
Nisam napisala koliko je njezina riječ vodilja svima koji žele naučiti kako biti čovjek, promijeniti Svijet na bolje.
Ona je žena čija riječ na blagi, dostojanstven način traži ravnopravnost i uvažavanje za one čiji se glas još uvijek ne sluša.
Ona je profesor, stručnjak, istovremeno i roditelj koji neprestano upozorava na krivi pristup obrazovanju.
Čovjek je koji skreće pažnju na činjenicu da, želimo li ostati ljudi, ne smijemo zaboraviti toplinu, ljepotu i blagost. Prema djeci i međusobno.
Pri tome je nevjerojatno spretno svladala “društvenu mrežu” iskoristivši je kao mjesto gdje se rado svraća, pročita nešto mudro, polemizira uljudnim načinom i međusobno upoznaje.
Baš kao u kvartovskom kafiću.
Vjerojatno je fenomen Fb-a, vrijedna i jednog pomnog sociološkog istraživanja.
Divim joj se, njenoj hrabrosti, mudrosti i snazi.
Knjiga “Ljuta godina” nije ljuta samo radi Julijaninog iskustva i eventualnog raspoloženja (ne mogu ju zamisliti ljutom), nego je paprena prema svemu oko nas.
Možda bi bilo vrijeme da ozbiljno shvatimo činjenice napisanog.
Hvala Ti, Julijana!