Majda Ivković, urednica hrvatskog radija, ugostila je profesora Ivana Đikića u emisiji “Hrvatima izvan domovine”, nedavno emitiranoj na Prvom programu Hrvatskoga radija i na Međunarodnom programu “Glas Hrvatske” te nam uradak ustupila za objavu.
Naš uvaženi znanstvenik međunarodnog ugleda Ivan Đikić po drugi je put u mjesec dana nagrađen novom znanstvenom nagradom za svoj doprinos razvoju medicine. Radi se o nagradi “Ernst Jung” koju mu je dodijelila istoimena Zaklada za znanost i istraživanje iz Hamburga. U svojemu obrazloženju Zaklada navodi kako je profesor Đikić nagradu osvojio zbog pionirskih radova na području istraživanja proteina ubikvitina. Nagrada, koja će profesoru Đikiću biti uručena 03. svibnja u Hamburgu, dodjeljuje se od 1967. godine, za poticanje istraživanja na polju medicine koji vode ka novim mogućnostima liječenja. O kakvim se konkretno istraživanjima radi?
Profesor Ivan Đikić: “Radi se o bazičnoj znanosti koja kombinira interdisciplinarni pristup kemije, biologije, fizike, pa čak i bioinformatike , odnosno, matematike. Proučavamo, naime, jedan protein i njegov utjecaj na normalni životni proces, ali i što se u tim životnim procesima promijeni da nastane bolest. I upravo ta mogućnost jednog signalnog puta da regulira mnoge funkcije, bila je iznenađenje za znanost. Mi smo u laboratoriju, zadnjih pet do deset godina, pratili te rezultate i došli do velikih otkrića.”
– Nagradu dijelite s kolegicom Angelikom Amon s uglednog Tehnološkog instituta Massachussets ?
Đikić: “Praksa je posljednjih nekoliko godina da ta nagrada ide u ruke dvoje znanstvenika s područja bazičnih znanosti, čiji je rad relevantan za medicinu. Naš je rad potpuno neovisan jedan o drugome. Kolegica se bavi segregacijom kromosoma tijekom diobe stanica. Zaklada nam je dodijelila nagradu upravo zato što smo pojedinačno postigli nešto vrijedno. Kako se radi o osobnoj nagradi, svakom pojedinačno pripast će po stopedeset tisuća eura.”
– Nagrada “Ernst Jung” od ukupno tristo tisuća eura, istoimene Zaklade za znanost i istraživanje iz Hamburga, spada među najviše dotirane nagrade takve vrste u svijetu. Kako ćete ju , gospodine Đikiću, potrošiti?
Đikić: “To je osobna nagrada koja se može potrošiti i na osobne i na znanstvene stvari. Moja je želja darovati oko stodvadeset tisuća eura laboratoriju za nove znanstvene projekte, kao potpora za nova otkrića do kojih ćemo doći. Jedan dio ću donirati nekim udrugama u Hrvatskoj, a manji dio nagrade ostavit ću obitelji kako bi i moja djeca imala osjećaj da je znanost nešto vrijedno što ne samo da može donijeti značajnu financijsku potporu pojedincu nego su to ponajprije sredstava koja obvezuju na daljnja ulaganja i financiranje novih znanstvenih otkrića. “
– Kako ste prije nekoliko tjedana dobili još jednu nagradu za svoj znanstveni rad, znači li to da ste došli do velikih otkrića u području koje istražujete?
Đikić: “Leibnitzova nagrada, koja će mi biti dodijeljena u ožujku, odnosi se na ovih zadnjih deset godina mojega istraživačkog rada u Njemačkoj. Ta se nagrada dodjeljuje znanstvenicima s različitih područja. Ova nagrada “Ernst Jung” dodjeljuje se za otkrića koja imaju medicinsku važnost za budućnost, odnosno za bazična otkrića iz kojih se može razviti neka terapeutska metoda. Dakle, radi se o različitim nagradama jer jedna se odnosi na kompletan znanstveni opus, a druga je fokusirana na otkrića koja su važna za tumorska oboljenja, infekcije i upale.”
– Na Goetheovu Sveučilištu u Frankfurtu na Majni predajete biokemiju; ravnatelj ste tamošnjeg Instituta za biokemiju; ima li na Institutu na kojemu radite još hrvatskih znanstvenika?
Đikić: “Drago mi je da je kroz naš laboratorij u Frankfurtu prošlo jako puno mladih studenata iz Hrvatske; jedne godine bilo ih je čak jedanaest. Moja je filozofija ne zadržavati mlade znanstvenike dugo u jednome laboratoriju, primjerice tri do pet godina, nego im omogućiti da nakon otprilike šest mjeseci provedenih ovdje, sami dalje traže svoj znanstveni put. Na taj je način dosad kroz ovaj laboratorij prošlo više od dvadesetpet studenata iz Hrvatske. Trenutačno, u mom laboratoriju su dvije mlade znanstvenice iz domovine: jedna radi na doktoratu, a druga je Koraljka Husnjak, koja je već postala “group leader”, odnosno, vodi vlastiti laboratorij na ovome institutu. Ona je posljednjih godina postigla goleme uspjehe i ja sam ponosan što je njezin rad prepoznat na Sveučilištu.”
– Pretpostavljam da su i svi drugi mladi znanstvenici koji su prošli kroz Vaš laboratorij izgradili lijepe karijere u svijetu?
Đikić: “Lijepo je bilo vidjeti da svi ti mladi ljudi koji iz Hrvatske dođu s naglašenim strahom , nesigurnošću i nedovoljnim povjerenjem u sebe, nakon samo mjesec –dva shvate da su jednako dobri ili čak bolji od konkurencije. Nakon odlaska iz ovog laboratorija, naprave sjajne karijere. Neki su već na postdoktorskim studijima; mnogi su dobili prestižne stipendije, odnosno, golema novčana sredstva za svoj rad i život. Drugi su, pak, otišli na prestižna mjesta kao što su Cambridge, Beč ili Heidelberg. Tamo mogu sa sigurnošću iskazati svoje talente, te, ako se pokažu tako dobrima kakvi su bili u ovom laboratoriju, moći će napredovati jer im tamošnje znanstvene institucije pružaju najbolje uvjete za rad.”
– Lijepo je nastaviti znanstvenu karijeru u inozemstvu, no rijetki se uspješni i mladi znanstvenici vraćaju u Hrvatsku. Često se i iz znanstvenih krugova čuju kritike da kao država ne činimo dovoljno da bismo takve mlade ljude zadržali u domovini. Što svi zajedno moramo učiniti, gospodine Đikiću, da bismo taj nadareni kadar zadržali u Hrvatskoj?
Đikić: “Najprije ću reći dijagnozu jer kada je onih jedanaest studenata došlo 2006. godine ovdje kod mene u Frankfurt, svi su rekli da žele nešto naučiti i onda vratiti se u Zagreb i početi tamo doktorat. Međutim, kada su usporedili uvjete rada u Zagrebu i Frankfurtu, nijedan se nije vratio. Razlika u infrastrukturi i instrumentima je golema, a najveća u mentorima. U Hrvatskoj ne postoji kvalitetan sustav mladih voditelja laboratorija koji može primiti te mlade studente i omogućiti im da pokažu svoje talente. Kada to student osjeti, njegova želja je otići u inozemstvo gdje mu se pružaju bolji uvjeti. Prema tome, ako znamo da je to dijagnoza, onda je jasno da hrvatska Vlada i institucije moraju puno više ulagati u male grupe koje će se regrutirati iz inozemstva. Upravo će one donijeti novu tehnologiju i osigurati kompetitivnost i kvalitetu na kakvu su navikle u inozemstvu. Mnoge su zemlje dosad izvrsno reagirale i vratile svoje mlade znanstvenike iz inozemstva u kojemu su proveli po pet, deset ili čak dvadeset godina. Omogućili su im iste ili približno iste uvjete za rad; sa svojim sredstvima dobivenima u inozemstvu, mogli su dobro funkcionirati i nesmetano raditi u svojoj zemlji. Nažalost, ni naša Sveučilišta ni različite znanstvene institucije ne žele te ljude. Nije ,pri tome, problem u Vladi koja ima vlastite probleme i ne funkcionira kao sustav zaštite i potpore znanosti, nego su problem lokalne institucije koje ne žele kvalitetne ljude. Oni im smetaju, tj. smetaju onoj većini koja drži svoje beneficije i koji u svojoj blizini ne žele imati kvalitetne mlade znanstvenike koji bi im pokazali da sve ono što oni rade nije tako kvalitetno. Mislim da, ako Hrvatska doista želi napraviti velik iskorak, onda se mora ozbiljno promijeniti način razmišljanja znanstvene zajednice koja uglavnom ne želi promjene, ne želi promjene postojećeg ambijenta u kojem su oni sretni jer ne rade jako puno i istodobno ne produciraju. Kada to mladi ljudi osjete, odlaze u inozemstvo jer ako ostanu u istim uvjetima raditi s njima, postat će isti za pet ili deset godina.”
– Gospodine Đikiću, Hrvatska je na samome pragu ulaska u Europsku uniju kada će doći do lakše protočnosti znanstvenog, odnosno visokoobrazovanog kadra kroz zemlje-članice. Što će konkretno ulazak u Uniju našim mladim znanstvenicima donijeti?
Đikić: “Ulazak u Uniju je ogromna šansa za Hrvatsku, ponajprije za manji broj kvalitetnih znanstvenika koji postoje u Hrvatskoj a koji su nažalost izolirani. Njima će to omogućiti da, iako izolirani, sa svojim kolegama u svijetu stvaraju mreže izvrsnosti . Financijska sredstva iz Unije koja time postaju dostupna, omogućit će im da budu kvalitetniji i produktivniji u svojim laboratorijima. Svi zajedno, moći će stvoriti kritičnu masu koja će s vremenom postati dominantna i preuzeti vodstvo u postojećim institutima. Samo će se tako regrutirati najkvalitetniji znanstveni kadrovi koji će voditi našu znanost za deset ili dvadeset godina. Samo će takav iskorak omogućiti da se što prije ukloni onaj balast koji trenutačno blokira sve promjene u Hrvatskoj.”