Maja Šiprak
Krenula sam
napokon
skupila hrabrost
promijenila grad, posao, prijatelje
trebala bih i ljubavnika
starom nisam dala novu adresu
nove susjede tek povremeno
srećem na stubištu
promrmljam – dobar dan –
i petom zalupim vrata
svog malog kraljevstva
razlistavam samoću
kao glavicu luka
kroz suze
samo su moje
i ne poklanjam ih više nikome
nisu buketi ruža
lunjam velegradom
pred izlogom dječak grli psa
odnekud miris cimeta prosipa se ulicom
i budi zahvalnost
biti ničija ne znači biti izgubljena<
koraci mi uranjaju u pločnik
ostavljaju trag
odbacila sam neke stare slike
šepavo srce
i pale anđele
s primamljivim obećanjima
puštam da me preplavi preglasna glazba
kuhana rakija i zvuk tramvaja
jantarna zora
ulovi me budnu na balkonu
pijem jučerašnju kavu i pišem pjesme za sutra
o tajnama
koje će mi prošle ljubavi
prišapnuti
u snu