Maja Šiprak
čudno
koliko te volim
u nadolazećoj misli
i tišini
noću
za tren
sva budem tvoja
a onda
misao me zaledi
pogled zastane obješen o zid
pa tako trajem i trajem neko vrijeme
ničija i nizašto
izgubljena sam negdje
u zatomljenom impulsu
želja
i čežnji
dok mislim na tebe
putanja osjećaja straha kako te imam
i strah da te nemam
isti je
isprepliće se
tražim u tebi
spokoj svojih nemira
i mir
koji nastupa
kao iskušenje svih preokreta
i kad kišiti počne
tamo negdje na sjeveru
želim
da mi dušu cjelivaš
riječima ljubavnim
da mi pričaš
nešto sasvim nevažno
bilo što
samo da si tu
samo da si tu…